Magazin

Dok se svađamo o gej paradi, mame u Dečijoj bolnici spavaju na stolici kraj bolesnog deteta

Boris Miličević, gej aktivista i teolog Miloš Stojković žestoko su se sukobili uživo u emisiji o Paradi ponosa koja bi trebalo da se održi 29. juna u Beogradu.

I dok je teolog govorio da se oseća ugroženo i da će možda baš tog dana poželeti da se prošeta sa sinom koji će onda morati da gleda u nešto neprirodno, pa će on morati da mu objašnjava šta je normalno i moralno, gej aktivista se branio rečima „to nije nemoralno“.

Nešto kasnije teologa je nazvao pijanom budalom kojoj bi režija trebalo istog momenta da donese još jednu lozu.

I tako su mediji po ko zna koji put dali golem prostor prostacima koji nisu u stanju da vode civilizovan razgovor, jer naše društvo ne zna civilizovano da razgovara. Teolog koji urla i gej aktivista koji ga naziva pijanom budalom su odličan primer kakvi su ljudi koji se kao nešto pitaju u ovoj zemlji oko nečega.

Ne sećam se kada su se mediji bavili temom zašto u Dečijim bolnicama majke sede na stolici kraj bolesnog deteta. Zašto nikada niko nije otvorio ovu temu u jutranjem programu?

Pa da lepo pita odgovorne zašto nema kreveta za mame, zašto mama ne sme da se malo sklupča kraj deteta na krevetu, zašto je odmah vraćaju na stolicu, zašto na ormariću ne sme da stoji detetova omiljena igračka, već samo flaša vode? Zašto ne shvataju da je za detetovo ozdravljenje skoro jednako važna majčina blizina, naspavanost i raspoloženje?

Zašto se mama bolesnog deteta u Dečijoj bolnici tretira ko ker  i zašto nema dovoljno soba, pa svako dete zapati još milion bolesti dok ne napusti bolnicu?

Zašto sam morala da ostanem još pet dana zbog stomačnog virusa koje je mom detetu prenela bebica za koju je bilo mesta samo u sobi gde su već zdrava deca koja bi sutra trebalo da idu kući? Zašto sam zbog toga morala da gledam kako moje dete tri dana povraća, ima dijareju, odbija hranu, plače i na kraju dobija infuziju?

Zašto nam je Karleuša koja pljuje novinara na groblju važnija od recimo priče o onkološkim bolesnicima u terminalnoj fazi bolesti, onoj kad ti samo morfijum može pomoći?

Zašto se ne priča sa porodicama takvih bolesnika koji preko noći postaju i doktori i medicinske sestre i negovateljice koje sobu u kojoj se nekad pričalo i smejalo „pretvaraju“ u bolnicu, trudeći se da onako neuki isprate stanje umirućeg čoveka, isprazne kateter, promene pelenu, na slamčicu daju hranu, u ambulanti traže infuziju, a onda čuju „javite se sutra kod izabranog lekara“.

Od kada „neizabrani“ doktori biraju da li će pružiti pomoć, zar to nije ljudski, moralno, časno, prirodno?

Zašto se ne dovedu u emisiju recimo medicinske sestre koje rade na Kamenici pa da otvoreno pričaju kako izgleda kada za tridesetak hiljada podižeš čoveka od 70 i menjaš mu usranu pelenu, tačnije ne jednog nego njih 90? Četiri sestre na 90 pacijenata!

„Jel neko oseća da ima temperaturu?“ tako pitaju ljude koje jede rak i koji ne mogu više telo da osete, a ne temperaturu. Staviti toplomer oduzima 3 minuta puta njih 90… ne može, ne ide, fali osoblja. Pobeglo za Nemačku ili u privatne klinike.

Kad će neko izaći u javnost i reći da nam je obrazovni sistem sranje gotovo koliko i polaganje mature?

Zašto znamo ko je Miljana Kunić (Kulić, kako god) ali ne znamo ko je Mihajlo Marković (14) učenik OŠ „Đorđe Krstić“ u Beogradu (osvajač zlatne medalje na prestižnom takmičenju „Pangea“, dvostruki šampion Srbije iz fizike, tri godine prvak države iz srpskog jezika)?

Zašto će klinci možda čudno gledati ovog dečaka?

Zato što su ovde mediji nametnuli sramotni sistem vrednosti gde postaješ bitan kad snimiš kako ležeš na prugu ili skačeš sa zgrade na zgradu, kad oponašaš šljam iz medija, kad ti je rečnik oskudan i prost, kad si „skapirao“ da u Srbiji ide lakše da budeš ološ ili krimos, pa ne gubiš vreme već sa tim obrazcem krećeš još od osnovne.

Kad je posao novinara postao da isključivo zabavi ljude, umesto da im pomogne akcentujući neke životno važne teme?

Kad je državi postalo važno da dopusti medijima da guraju ovakve teme? Verovatno onda kada je previše ozbiljnih problema o kojima treba ćutati.

Kada sam urednici dala tekst o svom iskustvu sa anksioznosti, rekla mi je „nemoj, bre, reći će neko da si lujka, mala je sredina“.

Meni nije važno šta će drugi da kažu, važno mi je da se u ovoj zemlji počne pisati i baviti temema o kojima ljudi ćute iz straha od kvalifikacije, gubitka posla, pretnji, ostajanju u komfornoj zoni.

Na javnom servisu načinju se teme u kojima predsednik minutažu iskoristi za dramaturško, patetično samopromovisanje, kao i obično.

Ja ne želim da slušam više njega, hoću da čujem običnog čoveka, bolesnog čoveka, umirućeg čoveka, medicinsku sestru, porodilju koja će dobijati nadoknadu za par pakovanja pelena jer je pre otvaranja trudničkog radila samo 6 meseci, čoveka kome je zakazana gastroskopija za godinu dana, a nema 15 hiljada za privatan pregled, porodicu koja nema palijativnu negu za onkološkog bolesnika.

Hoću da čujem šta oni kažu, kako žive, kako se „dovijaju“, da li se plaše.

Hoću da u jutranjem programu čujem civilizovan razgovor na primer načelnika Dečije bolnice i mame koja je 12 dana sedela na stolici. Ali u kom on neće „vrdati“ pominjući nedostatak novca, jer ga ima (plaćaće se obezbeđenje gej parade, recimo) i mame koja ga neće nazivati „budalom“… tek tada …možda… za jedno sto godina… stvari krenu s mrtve tačke.

Najgore što može da ti se desi u Srbiji!

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

17.4K Shares
17.4K Shares
Share via
Copy link