dosada na casu
Magazin

Školovanje nas čini bezličnim i istim, a naši profesori su roboti

Diploma i nosioca raznih titula nikada nije bilo više, a pravih profesora i istinski obrazovanih kadrova nikada manje. O tom problemu i svojevrsnom kanceru koji nagriza društvo na Balkanu pisala je Nikolina Deletićza portal Karike.

Njen tekst u celosti prenosimo:

Diplome i titule frcaju na sve strane i donose onima kojima pripadaju poprilično veliko uvažavanje i ugled, pa se baš iz tog razloga i svi političari njima kite k’o nenormalni.

Ipak, studenti najbolje znaju kako se iza tih titula nalaze ljudi koji ih raznim svojim osobinama nerviraju.

Naši profesori su roboti

Koliko puta sam došla na neko predavanje i samo mislila kako da ga preživim i da konačno budem oslobođena tog užasnog tereta. Moja mama misli kako to ne bi trebalo biti tako i kako bi’ trebala biti srećna što uopšte imam priliku da se fakultetski obrazujem a odavno vjerujem da tu na predavanjima vrlo malo toga novog saznam i da ona najviše utiču na to da budem bliže nekoj bolesti zbog stresa koji u meni proizvode.

Profesori uglavnom imaju naviku da stanu za katedru i tako bezlično i dosadno prepričavaju ono što im je određeno planom i programom, ono što stoji u knjigama koje su im date.

Prvi oni ne razmišljaju da li je to što nam nude i koliko je zapravo kvalitetno, a kamoli da od nas traže da mi razmišljamo o tim sadržajima. A trebali bi. Neće nas spasiti gomila riječi i rečenica natrpanih u naše glave, nego prije svega naša moć da mislimo i smišljamo, da procjenjujemo šta je dobro, a šta ne. Pogotovo danas kada imamo sve moguće informacije na tanjiru i možemo ih naći kada god poželimo. Nama treba sposobnost da procijenimo koje su od tih stvari dobre, a koje loše za nas, na koje treba da se usmjerimo, a na koje ne.

Školovanje nas čini bezličnim i istim

Profesori bi trebali da kod nas razviju našu znatiželju, da sami tražimo i istražujemo, da sami učimo, a ne da se samo služimo malom količinom informacija koju su nam nalili u glave tokom školovanja. Učimo dok ne završimo škole i onda tako kad skupimo ,,sve što se naučiti može“ bivamo pušteni u svijet spremni za svaku bitku koja se pojavi pred nama.

Šta nam vrijede sve te korisne informacije koje možemo vrlo lako pronaći, ako ćemo mi jednostavno uzeti i čitati sa kim se ovaj put pohvatala Stanija? Ništa nas ne zanima. Šta god nam ponude prihvatićemo bez pogovora, jer nemamo sigurnost u sopstveno procjenjivanje.

Tako ćemo najprije izabrati ono što je popularno, ono što su zapravo za nas drugi izabrali, misleći da je baš to ono što želimo. Biramo samo između između Lepog Miće i Kristijana Golubovića, dok na primjer nekog velikog umjetnika ili naučnika ni ne stavljamo na naš kantar. On uopšte nema nikakve šanse protiv ovih gromada. Proteklo je mnogo vremena prije nego što smo se mi rodili, mnogo zanimljivih, korisnih stvari se desilo, mnogo velikih ljudi se rodilo. Zašto se ograničavamo samo na ono što imamo danas kao da je to vrhunac, a sve ovo što je bilo prije nazivamo primitivnim, zastarjelim i glupim.

Forma udara šamar suštini

Gradivo koje učimo je daleko od problema sa kojima se mi susrećemo. Ljudi koji pišu naše udžbenike se najčešće trude da pokažu koliko su „pametni“ i koliko znaju stvari koje su iznad onih svakodnevnih sa kojima se neprestano susrećemo. I tako, mi učimo o nekim stvarima koje nisu toliko važne za naše živote ni sami ne znajući kako će nam one pomoći. A naši profesori se ne bune. Njima je dobro jer oni su, izgleda, tu uglavnom zbog svojih plata i ugleda.

Servira nam se neki teški naučni jezik, umjesto da nam se pojednostave stvari kako bismo ih što bolje shvatili i naučili. Forma ustupa mjesto suštini. A samo suština je ono što je važno. Igramo se učenika i učitelja, a zapravo je većina potpuno hladna prema tim svojim ulogama. Studenti se tjeraju da uče ono što ih uopšte ne zanima i čiju svrhu uopšte ne shvataju, a profesori misle da je to u redu i da se čovjek mora izmučiti kao Isus da bi nešto naučio. ,,I oni su se tako mučili, pa šta im fali?“ (Oni misle ništa, a ja mislim mnogo toga).

Prije svega im fali osjećaj zaljubljenosti u ono što rade. Bez ljubavi prema nekom poslu sve se uglavnom svodi na siljenje da se posao samo završi, a ne da se što bolje uradi kako bismo uživali u ljepoti njegovih rezultata.

I tako imamo ljude koji samo površno rade, bez istinskog žara, pa prema tome i pravih rezultata.
Čak i određena psihološka istraživanja pokazuju kako ljudi koji rade nešto iz iskrene, unutrašnje želje postižu velike rezultate. Ako nešto radimo zbog spoljašnjih motivatora (sve ono što ne potiče iz naše unutrašnjosti – novac, pohvale, ugled…) nikada nećemo dostići onaj uspjeh do kojeg dolazimo pokrenuti unutrašnjom motivacijom. I tako, imamo profesore koji se sile da dobro predaju i koji prozvode studente koji su uvjereni da nešto znaju, a zapravo su daleko od pravog znanja.

Gdje su toplina i ljudskost?

Kada se neki profesor stvarno potrudio da pomogne nekom studentu kojem možda ne ide? Uspješni studenti se hvale i guraju, a oni drugi prosto bacaju u smeće. A znate, postoje brojni razlozi koji mogu dovesti do toga da neko ne može dobro da uči.

Recimo, neko shvata svu besmislenost našeg obrazovanja pa nema volju ni želju da se trudi ili je već razvio veliku traumu od učenja jer je doživio neki školski neuspjeh u proteklim godinama školovanja. Malo je topline, ljudskosti i iskrene želje od strane profesora da stvarno daju nešto dobro svojim studentima, da ih nauče nečemu kako bi sutra bili bolji, sposobniji ljudi.

Kreativnost je na nuli

Sve se najčešće svodi na učmalo prepričavanje istog. Pa tako, ni sad kada im je ponuđena gomila različitih tehničkih i drugih materijala nastava se nije mnogo promijenila u odnosu na način na koji se izvodila prije, recimo, pedeset godina.

Na primjer, profesori prave prezentacije sa gomilom teksta. Pretpostavljam zato da ne bi morali pisati na tabli. Gdje su ostale prednosti koje bi mogli iskoristiti da što bolje i kvalitetnije studente nečemu nauče.

Na fakultete se uglavnom upisujemo jer znamo da ćemo sutra lakše naći posao i zaraditi pare zahvaljujući tome. Zašto ne hrlimo prema svom zadovoljstvu i sreći, a ne prema parama. ,,Vrlinom se dolazi do bogatstva, a ne bogatstvom do vrline.“ Voljela bih da se profesori češće ovoga sjete.

Pre dronova, robota i drugih čuda nebeskih, ovo je mnogo potrebnije srpskim školama

Ne zaboravite da lajkujete Luftiku