Magazin Srbija

Zagrepčanin se dirljivo oprostio od poginulog srpskog pilota: Prođoše i ratovi, zaboravismo stari kraj…

Pilot Dejan Krsnik
Foto: espreso.rs/AP/ Darko Vojinović, Ministarstvo odbrane Srbije

Pilot Dejan Krsnik, koji je prošlog vikenda poginuo u padu MIG-a, sahranjen je u Beogradu uz najveće vojne počasti.

Krsnik je, inače, odrastao u Zagrebu, a od njega se dirljivom objavom oprostio i njegov komšija sa naselja Savice i prijatelj iz detinjstva.

– Ovih dana, izgubio sam prijatelja. Prijatelja sa kojim nisam imao neko veliko prijateljstvo, zajedničke planove, česte susrete i sve ono što donose velika prijateljstva. Nekako, nismo se puno družili, da ne pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo. Potekli smo iz sličnih vojnih zrakoplovnih obitelji, odrasli smo zajedno u Zagrebu, ‘u kraju!’, što bi neki rekli. I cijeli svijet nam je bio jedan park između Lastovske i Gruške ulice – započeo je objavu Saša Jovanović, nekadašnji komšija preminulog Dejana.

– Zajedno smo igrali nogomet, smišljali gluposti, grudali se s klincima iz kraja preko ulice i mirno odrastali. On je uvijek bio najbolji i tako je dobro igrao nogomet, da nam je uvijek bilo važnije, da on igra za nas, nego da pobijedimo. Sve je uvijek gledao pozitivno i osmijeh mu je bio zaštitni znak. Zajedno smo krenuli u osnovnu školu u kraju i polako je svladali kao i sva druga djeca iz tih vremena.

Nije bilo podjela, markirane garderobe, skupih ljetovanja i ogromnih kola. Proveli smo zajedno jedno lijepo djetinjstvo.

Zajedno smo se prijavili za vojne škole, svatko sa svojim planovima, željama i nadama.Prošli smo sve prepreke koje nosi upis u vojnu školu. Ja zabrinut, a on sa osmijehom. Istim vlakom krenusmo iz starog kraja, mene je ostavio u Rajlovcu, on je produžio za Mostar.

Rastanak dva dječaka iz kraja. Mahnusmo rukom jedan drugom, kao da se sutra opet vidimo i njegov osmijeh kao posljednja slika.

Nismo se vidjeli narednih dvadesetak godina, tijekom koji su prošla naša školovanja, prvi uspjesi i neuspjesi, prve ljubavi, prvi činovi i prva radna mjesta.

Nekako prođoše i ratovi, zaboravismo stari kraj da se nikad ne vratimo u naš park.

Dočekaše nas prve prekomande, preseljenja, nove porodice i djeca.

Sreli smo se poslije dugih dvadesetak godina. Ugledah ga na stajanci Batajničkog aerodroma. Opet isti osmijeh, raširene ruke i duga tišina u kojoj smo sve rekli jedan drugom. Većina ljudi nije znala za naše dugogodišnje poznanstvo. To je bila naša osobna stvar.

Obaveze i novi život, nisu nam ostavljali puno vremena za druženje, ali svih narednih godina, bilo je dovoljno i minut-dva kad se susretnemo u letačkom restoranu, na stajanci, u komandi, pa da se ispričamo jednim pogledom i pitanjem: “Kako si?”. I uvijek je ostajao osmijeh, kao podrška svemu što radimo.

Prije par godina, točnije 2014.godine, doveo sam u njegovu eskadrilu grupu fotografa u goste, da bi jedan dan proveli sa tim momcima.Gosti u našoj najboljoj eskadrili! Bila je neka velika vježba i sve oči bile su okrenute na drugu stranu. Stajanka prazna i tek jedan stari dvosjed polako rula prema nama.

Zaboravljen od svih i potpuno nebitan za tu vježbu, medije, generale i političare. Otvara se prva kabina i prepoznajem školskog druga i njegov osmijeh. Sa ponosom sam ga predstavio gostima, kao da je on najvažniji za cijelo naše vazduhoplovstvo.

Slika nastala sa tog susreta, obilježila je cijelo naše prijateljstvo. Dalje ne znam što bih rekao. I to je dovoljno.

Eto, to sam morao ispričati poslije ovih par dana mog osobnog tihovanja”, poručio mu je prijatelj iz detinjstva.

Izvor: Dnevno.hr

6 laži Ministarstva odbrane o padu aviona MiG-21

Ana Marković

Ana Marković

Štreber i boem. Bosanka i Banaćanka. Novinar. Hodajući detektor laži i emiter istine. Omiljenost - miris uštipaka u 9 ujutru, selo, leto i grlati petao, crk'o dabogda.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

806 Shares
806 Shares
Share via
Copy link