Magazin Novi Sad

Kako je fasada Pupinove palate postala najgori primer arhitektonskog kompromisa ikada?

Proleće se tiho ušunjalo u naš grad. Drveće se rascvetalo, ulice su zamirisale a dečija graja je ispunila Sunčani kej. Kad smo kod Sunca, ono je bacilo svoje zrake na prepuni centar grada, a njegovu svetlost ugledala je po prvi put i Pupinova palata, trinaestospratni stakleni soliter ukrašen starom fasadom izrađenom u predratnom stilu sa početka dvadesetog veka.

Ugledali smo i mi taj soliter i manje više ostali bez teksta. Nije da smo polagali neke nade, ali ovu fuziju starog i novog ili bolje reći jednog ne baš najsrećnijeg kompromisa biće zaista teško objasniti kad nam neko bude došao u goste.

Mada moramo biti realni i priznati da je korišćenje starih motiva na moderan način trenutno jedan svetski trend koji se može prepoznati u različitim oblastima.

Novi pravac u arhitekturi ili najgori kompromis ikada?

Kada je pre tri godine počela izgradnja Pupinove palate reakcije javnosti su bile prilično burne, toliko da su organizovani i protesti. Ukratko, jedan od problema je bilo to što treba srušiti da bi se zgrada izgradila, a drugo kako će ta nova i moderna zgrada da se uklopi u staro jezgro grada.

Jedan od pripremnih radova pre početka izgradnje bilo je rušenje „jermenske zgrade“ koja je bila podignuta pred Prvi svetski rat baš ovde. I ostale zgrade iz tog kraja oslikavaju duh arhitekture tog perioda pa je bilo veliko pitanje kako će se to stakleno zdanje od 13 spratova uklopiti u takvo okruženje.

– Znam! – rekao je neko od ljudi zaduženih za projekat. Nalepićemo staru fasadu na novu zgradu !

Tako je, šta bi tu moglo da pođe naopako? Pokazaćemo volju da sačuvamo duh starog zdanja i napravićemo novu i još stariju fasadu!

Top 5 najružnijih zgrada u Novom Sadu

Motivi starinskog upakovani u novo ruho pojavljuju se svuda oko nas. Sigurno ste primetili bezbroj koncept barova gde se iz tegla pije sok od zove i čaj od nane ili neka mala slatka prodavnica gde baš kao i kafu možemo uzeti i gomoboce za poneti.

Neki salaši su od žute supe i pire krompira sa mesom napravili koncept od 30 evra po osobi jer ljudi sad to vole, da osete duh starih vremena ali sa jakim signalom za wi fi i instagramičnim jelovnikom i posuđem.

Takođe imamo i duh boema oslikan uglavnom u kariranim stoljnjacima, ali opet u fuziji sa modernim pa je na tom kariranom stoljnjaku votka i guarana, a pored sintisajzer sa pevačicom koja opet šta? Peva i neke stare boemske pesme.

U modi je takođe prisutan ovaj neizbežan spoj, pa se stari dedin karirani sako veći za tri broja kombinuje sa pederušom i ogromnim patikama koje će nas jednog dana biti sramota što smo nosili.

Pa eto, ako može karirani stoljnjak i energetsko piće, kafanče, restoranče, dedin stari sako, pederuša i čizme u špic, što onda ne bi moglo i velika staklena stambeno poslovna zgrada sa fasadom izrađenom u predratnom stilu? To je trend, to je trenutak, ispisali smo istoriju.

Kako ćemo tačno da objasnimo šta bi ovo trebalo da predstavlja?

Pitanje koje mi s vremena na vreme prođe kroz glavu je šta ćemo mi ostaviti nekim turistima u budućnosti da obilaze?

Ajfelova kula, piramide, Tadž Mahal, sve su to tvorevine koje je čovek ostavio za sobom, a koje i nakon mnogo vremena fasciniraju ljude širom sveta. Šta je to što se sad kod nas ili u svetu gradi što će za sto godina biti dovoljno da privuče turiste sa drugog kraja planete?

Koji su to simboli arhitekture koji će obeležiti našu epohu i ispričati priču o nama i načinu života kojim smo živeli?

Da li su to stadioni, koncertne dvorane na kojima su nastupale svetske zvezde, kuće sestara Kardašijan ili veliki tržni centri koji su u našoj kulturi simbol ne samo kupovine, već i načina da se provede slobodno vreme.

Znate li ko je gradio Novi Sad?

Staklena zgrada sa starom fasadom će ostati da nekim turistima u budućnosti ispriča priču o nama. I svidelo se to nama ili ne biće prilično tačna. Priču o tome kako su svi kompromisi i dogovori kod nas uglavnom samo privid.

Nešto što se na brzinu nađe kao odgovor za javnost koja se tu opet kao nešto buni. Da smo oduvek hteli mnogo i previše, da smo dizali nebodere od 13 spratova, a da nismo ni osnovne temelje postavili. I da nam je moda i demonstracija moći kroz veličinu, očigledno uvek bila mnogo važnija od estetike.

Neki turistički vodič u budućnosti ispričaće da je upravo ova zgrada ogroman dokaz statusa i položaja koji građevinski investitori u ovom trenutku imaju u našem gradu. Ok, možda ne svi, ali neki određeni sasvim sigurno.

Možda vreme i pokaže da nismo upravu. Ljudima se možda i svidi ovakav spoj i zaključe da je šik i smeo. Ja za sada nisam čula takve komentare. Kako bilo, zgrada je tu da nama posluži kao ogledalo onoga gde živimo, a fasada kao podsetnik da neke kompromise zaista nema smisla praviti.

Rat investitora u Novom Sadu: Psovke, uvrede i zazidane terase

Čitajte Luftiku na Google vestima

Saša Mandić

Član biblioteke, umereni zavisnik od društvenih mreža sa tendecijom ka ne toliko umerenoj zavisnosti. Volim život na ivici pun adrenalina pa mi pretrčavanja van pešačkog i probijanje rokova za vraćanje knjige nisu strani. Nemam televizor i cenim tišinu. Volim svoje ime jer zbunjuje ljude, a i dobro je u sučaju migracije u inostranstvo.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

1.5K Share
1.5K Share
Share via
Copy link