Magazin

Petak je dan za Najlon: melem za novčanik i dušu

Šest ujutro, tek što je svanulo, još bunovni truckamo se Temerinskom u “bubi” iz šezdeset osme, vešto zaobilazeći automobile i ogromne kamione, tu i tamo ponekog biciklistu, čiji je cilj verovatno bio isti kao i naš – čuveni novosadski Najlon. Ova buvlja pijaca je jedno od onih mesta koja nećete naći na listama šta videti u Novom Sadu.

“Kasno smo krenuli”, gunđa moj stari drugar Marko, veteran ovog buvljaka, “najlonaš” koji se kune da tu nabavlja sve osim hleba, mleka i lekova. “Ako ne dođeš s baterijskom lampom, kad počnu da istovaraju, propuštaš najbolje stvari”, nastavlja mrzovoljno. “Preteruješ”, rekoh, “baš će ceo grad da potrči u četiri ujutro da bi kupovao starudiju”. Ugrizoh za jezik kad smo stigli do parkinga, čija su četiri prva reda bila sasvim popunjena, a prilaz zakrčen tezgama, baštenskim stočićima ili najlonom prostrtim na zemlji, pretrpanim odećom, švercovanom hranom, saksijama sa zakržljalim biljkama, jeftinim igračkama, rezervnim delovima za ko zna šta…

kiosk s pljeskavicama

Ovde nema zadržavanja, hitamo ka glavnom platou, gde je već poprilična gužva. Kiosci s roštiljem dime sve u šesnaest, iz obližnje picerije (Marko tvrdi da se tu, kod Tinke, prave najbolje pice u gradu) širi se miris sveže ispečenog testa, sa dekova trešti muzika, ali prodavci su glasniji bar za deset decibela. “Ajmo tri za sto pedeset”, čuje se sa tezge ispred starog, belog kombija. “Ganderoba iz Nemačku, navali narode! Vidi, sestro, košulju, tak’e nigde nema, pogle pantalone, ko iz butik”.

Senzacija

Nedaleko odatle, ispod tende se smestila legendarna Vera, doajenka, koja, kažu, ima najbolju robu, uredno poređanu na vešalicama. Guraju se gradske gospođe, probaju jakne, prislanjaju suknje, ima Vera i ogledalo, sve kako Bog zapoveda. “Cene su joj nebu pod oblake”, cokće Marko. “Traži hiljadarku za ovo sranje, nije normalna”. Pogledah, lep Moskinov džemper u plavim tonovima, ne baš sasvim nov, ali odlično očuvan.

Bagatela, čoveče, takav u radnji košta bar sto pedeset evra. Taman da izvadim novčanik, a Marko kreće da se cenka. Ne da Vera ni dinara popusta, ali njemu, staroj mušteriji, spustila je na osamsto. “Ukalkulišu oni to, znaju da će se mušterije pogađati, kakva bi to bila pijaca bez cenkanja”, mudruje moj drugar i vodi me do senzacije svih senzacija, mesta gde se prodaju torbe i cipele, i to kakve, od čiste kože, ništa eko i plastika, ima i original patika, potrebno je samo imati sreće i utrefiti broj. Gužva, ne možeš prići. “Najbolje su već utopili, znaju ljudi za jadac pa dolaze pre zore”, Marko mi verovatno nikada neće oprostiti to što je ovog petka došao kasno i možda propustio senzacionalnu kupovinu o kojoj će sutradan raspredati s drugarima na fudbalu.

Odmah mi upade u oči fenomenalan ranac od sirove kože, pohaban taman toliko da izgleda bolje nego nov, soma i po, džaba, ali cena mora da se spusti jer si u suprotnom ovca za šišanje. Uspevam da snizim za stotku, a onda snimih sive plitke starke, original, obuvene možda dvaput, baš moj broj. Momak traži “vrtoglavih” tri hiljade, e pa ne može, a i nemam toliko para. Znam da su u radnji devet, pa šta. Zapeh iz sve snage, dogurasmo do dve i po, pokazujem mu novčanik sa dve crvene, ajd’ dobro, popušta.

Ovca za šišanje

S kezom od uva do uva i praznog novčanika krenuh dalje sa svojim starim drugom do tezgi sa starim nameštajem, gde se snabdeva većina vlasnika novosadskih antikvarnica.
“To ti je original alt dojč”, pokazuje mi prodavac pohabanu stolicu, kopiju “antiknih” komada kakva se može videti u većini salona s jeftinim nameštajem. “I, pošto je?”, pitam. “Vredi bar petsto evrića, al, evo, tebi ću dati za dvesta”. Odmahujem rukom i krećem dalje.

“Ajde, može i za sto!”, viče za mnom, kontajući da sam potencijalna ovca za šišanje. Pa, možda sam ovca, ali nisam za šišanje, mislim dok razgledam lampu sa mesinganim postoljem i oslikanim porculanskim abažurom. Ne znam koji je stil, nisam sigurna ni da je “antika”, ali savršeno bi mi legla na pisaćem stolu. “Pedeset”, saopštava mi Ciga u kicoškom odelu. “Drugi put”, kažem i brzo se udaljavam. Mogla bih da spustim na trideset, ali s kupovinom je gotovo, bar za danas. Ako mi je ta lampa suđena, sačekaće me sledećeg petka. Da, naravno da ću ponovo doći, ovo je bolje od šoping molova koji se na kilometar osećaju na plastiku, uprkos osveživačima i namirisanim prodavačicama. O cenama da ne govorimo… A kad smo već kod mirisa, Marko me je na kraju častio picom kod Tinke. Kao da je u Napulju pravljena.

Šest smrtnih modnih grehova

Foto: Dizajn Zona

Čitajte Luftiku na Google vestima

Angelina Čakširan

Novinarka, reporterka koja za 40 godina karijere uvek stiže tamo gde drugi nisu ni pomišljali da može da stigne. I uvek donese najluđe priče, sa jednakom energijom i zanosom. Više puta nagrađivana. Doživotno rokenrol!

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

3.8K Shares
3.8K Shares
Share via
Copy link