Oliver Dragojević je sve do 1992. bio kantautor relativno male popularnosti. Već u srednjim godinama, izgledalo je kao da nikad neće puniti velike koncertne dvorane širom Jugoslavije. Njegova karijera je bila na silaznoj putanji. Bar se tako činilo.
Jednog dana u njegovu kuću je došao prilično anoniman gost. Jedan momčić, koji je dotad prašio treš metal po berlinskim rupama, stidljivo je u znojavom dlanu stiskao papirić koji će iz korena promeniti Oliverovu karijeru. Bio je to Zlatan Stipšić Džiboni koji je u ruci nosio tekst pesme “Cesarica”.
O susretu Olivera i Džibonija pisao je u biografskoj knjizi ‘Splitska dica – od zidića do vječnosti’ novinar i muzički kritičar Zlatko Gall.
Prenosimo originalan tekst
– “Cesarica“ je bila prekretnica i dala svemu što sam kanio raditi poseban timbar. Nakon toga su me počeli slušati mladi, naprosto me je otkrila jedna potpuno nova publika. “Cesarica“ je učinila i da se iz naftalina izvade stare snimke, da se mladi koji me nikada nisu slušali okrenu klasici: “Malinkoniji“, “Papi“, “Galebu“… Svojim san zaokreton učinija da postanu svjesni da ja postojin, ali i da san postoja prije novih pisama. Očito su ih otkrili, jer kad san nastupa u diskotekama, one su bile pune nove publike, koja je znala sve moje stare pisme napamet, kaže Oliver Dragojević.
“Cesarica“ je izvedena na Melodijama hrvatskog Jadrana, festivalu što ga je te godine utemeljio Zdenko Runjić kao odgovor na prijepore oko valjanosti njegove ‘koncesije’ za Splitski festival.
“Zdenka (Runjića – op. Z.G.) sam upoznao ranije, na Splitskom festivalu 1990., a kada sam čuo da pokreće Melodije hrvatskog Jadrana, ponudio sam mu dvije pjesme koje sam napisao. Jedna je bila ‘Cesarica’, a druga ‘Dobri ljudi’. Zdenko me pitao koja mi je draža, koju bih sam radije izvodio… Odgovorio sam bez razmišljanja: ‘Dobri ljudi. Bolja je za mene sto puta od ove druge.’ Zdenko je pristao da ja pjevam ‘Dobre ljude’, a za ‘Cesaricu’ je kazao kako mu se čini da bi se mogla svidjeti Oliveru. Nadao sam se da hoće… Sutradan sam otišao do Olivera doma, on je čuo ‘Cesaricu’, svidjela mu se, a ja sam kemijskom na komadu papira ispisao tekst. Ostavio sam ga na klaviru, a nas smo dvojica sjeli u dnevnom boravku, ćakulali i pili vino… Nismo ni vidjeli da je njegov pas Luna za to vrijeme prožvakao papir s tekstom pisme. Jedva sam je ponovno napisao po sjećanju!“, sjeća se Gibonni.
Izvor: Jutarnji.hr
Dodaj komentar