Kolumne Novi Sad

Ćerci sam za 9. rođendan poklonila telefon i posetu novosadskom Svratištu za decu

Da, ja sam ta mama koja je detetu za 9. rođendan kupila mobilni telefon. Bilo je to njeno najsrećnije jutro do sad.

Uveče je bila zakazana žurka u omiljenoj rođendaonici u gradu. Sreći i ponosu nije bilo kraja.

Rođendan smo zaokrižili posetom novosadskom Svratištu za decu i mlade. I prenosim vam utiske. I moje i utiske moje ćerke koja je tog jutra dobila najželjeniji poklon u životu.

Odmah nakon doručka odvela sam je u kupovinu u kojoj je ona imala potpunu slobodu da deci iz Svratišta kupi šta god želi i koliko želi. Ideja je bila da ih obradujemo za Uskrs.

Objasnila sam joj da su to deca ulice, njeni vršnjaci. Da oni prose, kradu i dovijaju se na nezamislive načine ne bi li preživeli. Svratište je njihovo dnevno utočište gde mogu da ručaju, da se okupaju i sklone kad je hladno.

Gledala me je širom otvorenih očiju goreći od radoznalosti da ih upozna.

– Tačno znam šta im treba – iznenadila me je odlučnošću i uzela najveća kolica.

Ako vas zanima kako bi izgledala uskršnja kupovina, kada bi dete imalo punu slobodu da izabere sve šta želi, evo odličnog primera – Torte, pice, sitne igračke, malo neobične dekoracije za uskršnju trpezu i slatkiši u ogromnoj količini.

Dete u Lidlu, uskršnja korpa

U Svratištu nas je dočekalo 15-oro dece. Bili su stidljivi, suzdržani i pomno su posmatrali moju ćerku. Valjda im deca ne svraćaju često.

Zategnutu atmosferu prvog susreta opustila sam informacijom da je njoj danas rođendan i upalilo je. Deca su se nasmejala i skoro u glas joj čestitala rođendan. Ćerka je počela da im vadi poklone objašnjavajući šta je šta.

– Mi smo vam doneli neke poklone. Nadam se da će vam se svideti – napravila je uvod.

– Ovo vam je da ukrasite sto za Uskrs. Lampice imaju baterije i ne morate da ih uključujete u struju. Evo i ove vesele korpe za jaja kada ih ofarbate… A evo i ove velike čokoladne figure, koje možete da pojedete posle ručka – nasmejala se instiktivno tražeći potvrdu od njih da je to super ideja.

Jedan dečak je odreagovao kada je izvadila dve velike kutije gumenih bombona.

– Vau, to obožavam – povikao je, pa su ga drugi “kaznili” gromoglasnim smehom.

Otvorila sam kutiju s gumenim bombonama, a on se snebivao da uzme. Jedva sam ga nagovorila da bar proba, da mi kaže jesu li to baš “te omiljene”. Od njih 15-oro, samo troje dece je uzelo jednu malu bombonu.

Mislili su da to sad nije kulturno i bili su posve stidljivi i suzdržani.

Uskoro je jedan dečak doneo veliku Milka čokoladu kao rođendanski poklon mojoj ćerci.

Nakon upoznavanja i razmene poklona, ja sam utonula u razgovor sa rukovodiocem, a deca su se spontano vratila uobičajenim aktivnostima.

Jedna tinejdžerka, lepa kao lutka, vratila se za kompjuter, pokušavajući da se uloguje na Instagram. Najmlađi su dohvatili igračke sa polica, a vršnjaci moje ćerke, mahom dečaci, koji su bili i najbrojniji, okupili su se oko stola za stoni fudbal.

 

Devojčica Svratište Novi Sad
Foto: A. Marković

Saznala sam da im je to omiljena igračka, ali i da često igraju društvene igre. Najviše Uno i Čoveče ne ljuti se.

Moja ćerka im se rado pridružila u partiji stonog fudbala, a za njom je stigla i domaćica, sredovečna i vrlo vesela gospođa zadužena da im poslužuje obroke i održava higijenu.

Primetila sam da je ona omiljena osoba u društvu. Zadirkivali su je, a ona se nije dala, već je dobronamernim inatom davala sve od sebe da bude VIP u toj partiji. Graja i smeh su ispunili sobu.

Svratište atmofera
Foto: A. Marković

Moji prvi utisci bili su krajnje pozitivni. Od prvobitne suzdržanosti došli smo do prirodnog dečijeg stanja – razigranosti i smeha. Deca su čista, uredna i imaju svest o tome da bi trebalo da budu kulturni. Bar  “kad su gosti tu”. Vidim prijateljstvo među njima. Poznaju se dobro, oslanjaju se jedno na drugo. Primetna je posvećenost i iskrena uključenost osoblja.

Objekat je mali, ali uredan “pod konac” i opremljen tako da im pruži odmor i prostor za učenje, jelo, druženje.

Svratište NS prostor
Foto: A. Marković

Nakon onih prvih, protokolarnih pitanja o načinu funkcionisanja, broju dece, podršci institucija, humanosti građana, zagrebala sam malo dublje.

– Kako se vi lično nosite s ovim poslom – upitala sam rukovodioca Svratišta Nikolu Jovanovića, dirnuta grajom koja me okružuje i gorkim mislima o njihovom surovom detinjstvu.

– Ma šta da vam kažem. Nije to nimalo lako. Fluktuacija zaposlenih je jako velika baš iz tog razloga što je ovo jedan psihički krajnje iscrpljujuć posao – počeo je Jovanović objasnivši da se zaposleni često menjaju. Greška u koracima je, kako kaže, preveliko očekivanje.

– Ne možemo mi ništa ovde promeniti. Ta deca imaju teške živote. Sistem je takav kakav je i pojedinac tu ne može da ima veliki uticaj – rekao je u dahu.

Iako, kako je sam priznao, ne bi smeo da priča negativno o sistemu jer je i sam njegov deo (Svratište je deo Centra za socijalni rad), bio je krajnje iskren.

– Svi mi znamo da je ovaj sistem pun rupa i da se to teško može promeniti. Neke stvari ne bi smele prolaziti tek tako, a prolaze i to se najbolje vidi ovde u Svratištu – kazao je potkrepljujući svoju tvrdnju konretnim primerima.

– Kako je devojčica od 14 godina mogla da prođe ceo sistem neopaženo i da završi kod nas tako što svakog dana donosi svoju bebu da je ovde okupa, nahrani i presvuče – postavio je retoričko pitanje.

– Velika većina ove dece nažalost trpi nasilje. Oni su radno eksploatisani, zanemarivani, psihički, fizički pa i seksualno maltretirani. Ma vi ne možete ni da zamislite sa kakvim traumama dolaze kod nas – izjavio je i nervozno zagrizao usnu zagledan u grupu koja “kida” stoni fudbal s domaćicom.

U Svratištu, inače, postoji jedna soba koja je namenjena iduvidualnim seansama baš za kritične situacije. Sa decom koja dođu visoko traumatizovana rade psiholozi, vaspitači a velika je i pomoć studenata defektologije i psihologije.

Dotukao me je ličnim svedočenjem o dečaku kog je za doček Nove godine ispratio iz Svratišta i nije znao da li će ga ikad više videti.

– Nema rešenja za njega. Ja se pozdravljam sa njim i znam da ako ode kući – da će ga otac ubiti od batina ili će ga, u boljem slučaju, tokom noći izujedati pacovi. Tu noć on je prespavao na deponiji, a ja nisam smogao snage da odem na dogovoren doček s prijateljima – potrešeno mi je ispričao Jovanović.

Duboko dirnuta ovom pričom i svesna da je takvih priča ovde i previše, okrenula sam razgovor u drugom smeru.
– Kakav je odnos Novosađana prema Svratištu – postavih jedno tako glupo i hladno pitanje.

– Imamo zaista mnogo donacija. Ne manjka nam ničega. I država i grad obezbeđuju dovoljno hrane. Slatkišima se oni najviše raduju, pa je pun pogodak ovo što ste Vi danas doneli – govori mi i dodaje da Svratište dobro funkcioniše, ali da nedostaje malo tolerancije.

Nažalost, komšiluk je nekoliko puta pisao peticiju da se Svratište izmesti.

– Ja ne želim da Novosađani misle kako mi podržavamo neprimereno ponašanje naših korisnika, ali sve što možete da uradite je da pozovete policiju, koja nažalost neće uraditi ništa – objasnio je slikovito mi prepričavajući krađu obližnje piljare.

– Oni svaki dan odu u piljaru i ukradu po dva, tri limuna i pomorandže. Kaže čovek, vlasnik piljare – reci im da traže, daću im. A kako ja njemu da objasnim da oni to uzimaju da bi mogli da žongliraju na raskrsnicama – priča Nikola kroz gorak osmeh.

Saznala sam da priča o crnim džipovima i deci koja prose više nije aktuelna.

– Nema toga više, Hvala Bogu, ali oni i dalje prose u velikoj meri. Sreća u nesreći je to da isprošen novac sada troše i na sebe. Naravno da moraju neki deo da odnesu porodici, ali jako često sebi kupe hranu i ono što tog momenta mnogo žele – rekao je.

Deca su uključena u školski sistem i Svratište tu ima veliku obavezu da prati njihovo prisustvo u školi, da komunicira sa policijom, centrom za socijalni rad, domovima zdravlja. Njihova uloga da decu drže u okvirima sistema je zaista velika.

Uspeli su čak da organizuju i večernju školu za korisnike starije od 15 godina koji nisu završili osnovno obrazovanje. Jedna soba je opremljena kao učionica, dolaze predavači i deca nakon zavreška programa dobijaju diplomu o završenom osnovnom obrazovanju.

Svratište Večernja pkola
Foto: A. Marković

Nikola je, s pravom, ponosan na taj uspeh Svratišta.

Ovo je za mnoge od te dece jedino mesto gde se uče prihvatljivom socijalnom ponašanju. U tom smislu vaspitači su razvili sistem nagrada i kazni za poželjno i nepoželjno ponašanje. A postoji i kutija za žalbe s jasnim uputstvom da u Svratištu niko ne sme prema njima da se ponaša neprikladno ili nasilno.

Svratište vaspitači

Svratište je prošlu godinu završilo sa 740 registrovanih korisnika. Oko 50-oro dece i mladih od 0 do 19 godina svakog dana ovde pronalazi svoje utočište i siguran obrok, malo mira, čistu garderobu i kupatilo.

Ovaj objekat, kao ideja za dnevno prihvatilište dece s ulice, postoji još od 2010. godine, a od 2015. godine su projektna aktivnost Centra za socijalni rad, čime je 740 dece i mladih uključeno u sistem državne zaštite.

Sistem je takav kakav jeste, nažalost, ali dok god ima pojedinaca, poput trenutnog rukovodioca Svratišta Nikole Jovanovića, deca i mladi će ovde imati svoju sigurnu i mirnu luku. Bar tokom dana.

Ćerka i ja smo ispraćene sa velikom zahvalnošću. Slatkiši su kažu, bili pun pogodak, jer to retko ko donira, a deca su ih željna.

Pred njima je deset dana kreativnih radionica i praznične atmosfere. Uskrse su spojili – i pravoslavni i katolički zajedno.

Ako ste zainteresovani da donirate Svratištu pozovite broj 021533232 i dobićete sve informacije. Ipak, evo najsvežije informacije – mašina za sušenje veša bi im bila od velike pomoći. Pratite njihove aktivnosti rad na FB stranici.

I ne zaboravite da donesete po koju čokaladicu, a možda i loptice za žongliranje… Da više ne kradu pomorandže.

Milica će svoj 9. rođendan pamtiti zauvek. Po lepim i važnim lekcijama.

Na kraju, zahvaljujem Luftici i Lidlu na prilici da organizujem donaciju deci iz Svratišta i da podelim sa građanima utiske i činjenice o deci koju, nažalost, ne vidimo dovoljno, a srećemo svakodnevno.

Lidl mi je obeležio auto jer sam parkirala na “invalida”, još mi uši bride od sramote

Čitajte Luftiku na Google vestima

Ana Marković

Štreber i boem. Bosanka i Banaćanka. Novinar. Hodajući detektor laži i emiter istine. Omiljenost - miris uštipaka u 9 ujutru, selo, leto i grlati petao, crk'o dabogda.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

297 Shares
297 Shares
Share via
Copy link