Magazin

Poruka onima koji psuju i biju svoju decu: Manijaci, prestanite!

Činjenica je da život u Srbiji sa sobom nosi mnoge životne izazove. Kada nam je egzistencija svakodnevno pod znakom pitanja, neminovno je da većina nacije bude konstantno pod pritiskom i “kratkih živaca”.

Takvo raspoloženje prenosi se i na naše bližnje, a tu napetost najteže proživljavaju deca. O tom neprijatnom fenomenu pisala je Ivana Stojanov za portal Noizz, a njen tekst prenosimo u celosti:

Poslednjih nekoliko meseci gotovo svakodnevno nalećem na neke ljude kojima bih rado zaustavila ruku u letu, podignut prst bih im savila na dole, ćutke im se unela u lice. Ti ljudi sebe sigurno ne doživljavaju kao zlostavljače dece, ali pogled na male oči i strah u njima, tela u odbrambenom stavu, sve što ih boli a nemaju gde da se sklone, u tim trenucima ih u mojim očima čine manijacima.

Gledajte svoja posla

Tu je ona žena koja u prodavnici nije htela da pusti ruku dečaka da ne bi dodirnuo nešto oko sebe. Stegla ga je toliko da je počeo da cvili da ga boli, onda je plakao i molio je da ga pusti “neću ništa da diram, samo mi pusti ruku, molim te pusti me, molim te, mnogo me boli”, a ona glumi pedagogiju pred kasirkom i obraća mu se hladno, s visine “neće ti to kod mene proći, lepo se ponašaj”.

Pogledam klincu u ruku, vidim da mu je zaustavila cirkulaciju, pa mu još zarila i one kandže u kožu. Pokušam da suzbijem krv koja mi se slila u glavu, kažem joj – pa što ga ne pustite bar na kratko, sigurno je dobar dečak, a ona kaže “gledajte svoja posla”.

Jesmo se dogovorili?

Onda sam u tržnom centru čula cviljenje, i vidim oca koji je ubacio dete u neki prolaz da ih niko ne vidi, nadvio se nad njim, mali (ali baš mali dečak) pokrio se rukama preko glave, ovaj mu preti nešto, pa ga onda udari pa opet preti, na kraju kaže – jesi razumeo sad, jesmo se dogovorili?

Niste brate, nego si ga izlemao i pretio mu ko zna čim. Ništa se vi niste dogovorili.

Jednom sam zaustavila jednu babu koja je ispred Doma zdravlja dete od dve godine, dok ga je držala u rukama, tukla po glavi dok je bolesno dozivalo mamu. Baš ga je jako udarala i vrištala da prestane.

Kad sam joj pripretila da ću joj ruke slomiti ako ga još jednom udari, prestala je i rekla mi kao i ova s početka – gledaj svoja posla. Ali je prestala. Produžila sam i sakrila se iza ćoška, pa provirivala da li je nastavila kad sam prošla. Nije ga više tukla.

Krave, glupače i kreteni

Sve češće čujem i ljude koji svojoj deci govore – govno jedno, pička ti materina, jebem ti mater, skote…

Čula sam i majku koja ćerkici objašnjava da joj je drugarica iz vrtića krava jer je prevarila da ne proba ručak, a vaspitačica je kreten što je nije naterala da jede. I onda je vikala na nju jer je “glupača koju svi mogu da zajebu”.

I zaista viđam sve više takvih manijaka, ima ih mnogo više od svih onih koji imaju strpljenja, volje, pameti, humora da podižu decu s velikom ljubavi i autoritetom.

Nema savršenih, ali nema ni opravdanja

Nema savršenih. Isto tako nema opravdanja da cimate, udarate, psujete, vređate, pretite, sikćete, derete se ko manijaci na svoju malu decu. Ona nisu džakovi na kojima ćete iskaljivati svoje frustracije i nezadovoljstva.

Nađite sebi ravne, lečite se ako ste preopterećeni i nesposobni da artikulišete život. Svi ljudi gube strpljenje, koliko li sam puta nervozna došla s posla i vikala zbog gluposti…pa se posle izvinjavala…ali postoje granice, i u nastupima besa moraju postojati.

U suprotnom nemojte glumiti iznenađenost kad ODJEDNOM dobijete poziv, a učiteljica vam kaže da je vaše dete razbilo glavu nekom drugaru. Ne izgovarajte “nemoguće, nikad nije bio takav”. Nije bio, vi ste ga takvim napravili.

Ne potcenjujte YouTube decu, jer mi, odrasli na „Nevenu“, napravili smo najveća s*anja

Čitajte Luftiku na Google vestima

99 Shares
Share via
Copy link