Beograd Magazin

Beograd je dobio novi spomenik, a internet pregršt materijala za sprdačinu

Prošle nedelje u Beogradu je svečano otkriven spomenik patrijarhu Pavlu. Nije prošlo mnogo vremena pre nego što je omaž bivšem svecu izvrnut apsolutnom ruglu.

U komentarima se uglavnom može videti da gotovo nikome figura patrijarha ne liči na njega, a još jedna od čestih zamerki je ta da je spomenik postavljen ispred crkve Svetog Marka, ali tako da je Pavle okrenut prema kafiću preko puta, umesto ka crkvi ili parku.

Jedan od lucidnijih komentara je bio da izgleda kao učitelj Joda iz Ratova zvezda pošto glavnina patrijarhovog tela levitira, piše Danas.

Ova asocijacija, inače uopšte nije neutemeljena budući da i Joda i patrijarh imaju mnogo toga zajedničkog. Obojicu krase dobrota, mudrost, okrenutost duhovnom životu i pre svega skromnost.

Autor spomenika, akademski vajar Zoran Maleš, je nešto od ovih osobina i imao na umu. Na negativne medijske reakcije uzvratio je rekavši da uopšte nije bitno gde gleda patrijarh te da je njegova koncepcija i bila da on levitira, da pre svega odiše skromnošću a da je pozicija spomenika određena praktičnim razlozima.

– Za zemlju je vezan samo prednjim delom, a patrijarh Pavle je pognut i zamišljen, tako da izgleda kao da lebdi. Takvu skulpturu patrijarha napravio sam još ranije u galerijskom formatu. Gradskim ocima se svidela kada su je videli i želeli su da napravim baš takav spomenik – kazao je Zoran Maleš.

On je dodao da bi na devetogodišnjicu smrti patrijarha Pavla spomenik trebalo osveštati i da su mu u zamisli spomenika dimenzije bile veoma bitne.

– Poznato je da je patrijarh bio izuzetno skroman čovek. Moja prvobitna ideja je bila da spomenik bude visok svega metar i po, ali smo na kraju odlučili da ima 1,80 metara. Mislim da odiše skromnošću i da je pravo oličenje patrijarha – izjavio je Zoran Maleš.

Kako je devojka iz Jabuke spustila sve „rođene“ Beograđane

Njegove kolege misle drugačije.

Umetnik i vajar Milorad Mića Stajčić, čija je skulptura „Over The Rainbow“ takođe bila u žiži medijske pažnje i koja je tokom trajanja izložbe povučena iz izloga Galerije Kulturnog centra Srbije u Parizu, najpre konstatuje da je dobro što se javno diskutuje o nekoj skulpturi jer smatra da je prisustvo umetnosti u medijima veoma važno.

Što se same skulpture tiče, on smatra da je autor bio neodlučan

– Čini mi se da je vajar bio neodlučan u pogledu izbora prikaza – realističnog, kada se posmatra spreda i avangardnog, kada se gleda otpozadi i bočno. Cilj autora je bio da istakne osobine patrijarha – skromnost i duhovnost, ali nažalost, mislim da to ostaje van fokusa posmatrača koji se, zbunjen ovim pristupom, najpre pita zašto ova skulptura pada i zašto joj nedostaju zadnji delovi tela. Jasno mi je šta je bila umetnikova namera, primer uspešne realizacije ovog pristupa je na primer „spomenik Balzaku“ Ogista Rodena. Takođe, kada je reč o umetnosti u javnom prostoru, smatram da je važno da oslikava duh vremena u kome nastaje, a deluje mi da to nije slučaj sa spomenikom na Tašmajdanu – zaključuje Mića Stajčić.

– Kada se predugo poigravate smislom – prirodno je, pa i očekivano da besmisao na kraju trijumfuje i metastazira. Tako je i takozvani spomenik patrijarhu Pavlu – odnosno spomenik takozvanom patrijarhu Pavlu samo metastaza višedecenijskog urbicida i neodgovornog odnosa prema javnom prostoru – kaže za Nebojša Milenković Novi, istoričar umetnosti i muzejski savetnik u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine.

– Nije reč samo o reprezentacijskom problemu i tome što glavati neznabožac koji sedi, a zapravo levitira, u nevidljivom tramvaju „parkiranom“ pred crkvom Svetog Marka likom čak ni ne asocira na pokojnog patrijarha. To je čak najmanji problem. Primitivizam, grotesknost i vizuelna nepismenost navedene skulpture zapravo realno odražava stanje svesti društva u kom su političke stranke doslovno poništile smisao i smislenost. Otuda ni u Odboru za podizanje ovog spomenika tradicionalno i očekivano nije sedeo nijedan predstavnik struke – konstatuje Nebojša Milenković.

patrijarh pavle spomenik

Mrđan Bajić, vajar, crtač i univerzitetski profesor izneo je svoje mišljenje.

Bajić skreće pažnju, da rad Zorana Maleša može da komentariše samo ako se ne upušta dublje u koncepciju i ukoliko se zadrži na formalnom.

– Reč je o neprihvatljivom i najpre ozbiljnom skulptorskom nesporazumu između naturalističkih, deskriptivnih, zaleđenih, neprohodnih detalja i neke vrste prepolovljene, lebdeće, stilizovano apstraktne, linearne forme uz nerazrešivu nelagodu veličina i proporcija. Zastrašujuće preniska i prevelika glava kodira te neugodne proporcije baštenskih tvorevina, a cvetni zasad dodatno izgurava ovu skulpturu u ozbiljnu blizinu neosvešćenog kiča – objašnjava Bajić.

On dodaje da ukoliko ovo rešenje sagledavamo u kontekstu tematski sličnih spomen obeležja – ovaj je vulgarniji, čak i od spomenika Ćirilu i Metodiju kod Vukovog spomenika, pa i od onog Svetom Savi pored Hrama, o kojima sam još pre desetak godina pisao – objašnjava Bajić.

Ukazuje i da mu je nepoznat tip konkursa koji je prethodio, kao i kvalitet drugih mogućih rešenja, a takođe mu nisu poznate ni kompetencije žirija koji je rad odabrao.

Uz opasku da nam se ishodi ovakvog tipa ponavljaju, to, kako kaže, nešto govori:

– Pored komisije koja bira ličnosti kojima grad treba da podigne mesta sećanja, vapimo i za institucijom koja će dugoročnije koncipirati, kontrolisati ili usmeravati procedure i konkursne raspise pre nego što kič potpuno prelije ulice i pre nego što se potpuno natovarimo bronzanim tvorevinama, koji nikad više, zbog poštovanja prema ličnostima koje označavaju, nećemo moći skloniti. Skupštinski prenosi, loše pesme i glupi filmovi bivaju zaboravljeni ali spomenici ostaju – zaključuje Mrđan Bajić.

Priče „dođoša“ koje su beogradski „starosedeoci“ optužili za okupaciju

Čitajte Luftiku na Google vestima

97 Shares
Share via
Copy link