Lifestyle

Najlepše ljubavne prepiske u svetskoj književnosti

Pismo koje je Tatjana pisala Onjeginu i koje je dobila kao odgovor od njega svrstavaju se među najlepše ljubavne prepiske u svetskoj književnosti.

Deo su besmrtnog dela “Evgenije Onjegin”, koje je napisao Aleksandar Sergejevič Puškin, a ukoliko ste propustili ovu lektiru u srednjoj školi ili ste zaboravili na nju, predlažemo da se podsetite ovog istinskog bisera.

Tatjanino pismo Onjeginu

Pišem vam – šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
Prezrenje vaše da l’ ću steći.
Al’ ako vas moj udes hudi
Bar malo trone i uzbudi,
Vi me se nećete odreći.

Da ćutim ja sam prvo htela,
I za sramotu mojih jada
Ne biste znali vi ni sada,
Bar da se nadam da sam smela
Da ćete opet k nama doći
I da ću bar i retko moći
U selu da vas vidim našem,
Da se veselim glasu vašem,
Da vam što kažem, pa da zatim
O istom mislim i da patim
Dane i noći duge sama
Dok ne dođete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
I teška vam je selska čama,
A mi…mi ničim ne blistamo,
No iskreno smo radi vama.

Što dođoste u naše selo?
U stepi, gde moj život traje,
Ja ne bih srela vas zacelo
I ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osećaje,
Možda bih jednom (ko će znati?)
Po srcu našla druga verna
I bila bih mu žena smerna,
A svojoj deci dobra mati.

Drugi!…A’ ne, ja nikom ne bi’
Na svetu dala srce svoje
Oduvek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
Moj život sav je jemstvo bio
Da ću te sresti izmeđ’ ljudi;
Znam, bog je tebe uputio,
Moj zaštitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
I neviđen si bio mio,
Tvoj pogled me je svud proganj’o,
U duši davno glas odzvanj’o…

Ne, nije mi se san to snio,
Jer čim si uš’o, ja sam znala,
Sva premrla i usplamsala,
I rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
Govorio si sa mnom jednom
Kad prosjaku pomagah bednom
I kada blažih molitvama
Buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
O priviđenje moje drago,
Promak’o kroz noć kao sena,
Nad uzglavlje se moje sag’o
I šapnuo mi reči nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
Il’ kobni duh što kuša mene
Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duše,
A sasvim drugo suđeno je…
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zaštitu od tebe…
Pomisli: ja sam ovde sama
I nikog nema da me shvati,
Sustajem i moj um se slama,
A nemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
Bar pogledom oživi jednim,
Ili iz teškog sna me preni
Prekorom gorkim i pravednim.

Završih! Da pročitam strepim…
Od stida više nemam daha…
Al’ vaša čast mi jemči lepim
I predajem se njoj bez straha…

Pismo Onjegina Tatjani

Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će vas uvrediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Šta hoću? S kakvom željom kobnom
Otvoriću vam srce svoje?
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.

Kada je u vašem srcu čednom
Nežnosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo…
Nesrećni Lenski tad je pao…
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću: Bože!
Kako pogreših, kako patim!

Ne, da vas viđam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatim
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstva od svih veća.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim… to je sreća!

A ja sam lišen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Već ionako teške dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek će skoro da se skrati;
Al’ da bih bio živ, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti…

Bojim se da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem…
I gnevni prekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žeđi biti moren,
U mom srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem;
I sve sto još izreći mogu!
A mesto tog, hladnoćom lažnom
I reč i pogled ja oružam.
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmeh pružam!…

Da protivim sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj.
Reših: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.

Aleksandar Sergejevič Puškin

Nekad je lakše odustati nego voleti

Čitajte Luftiku na Google vestima

323 Shares
323 Shares
Share via
Copy link