Magazin

Grk vlasnik 4 hotela i dalje konobariše u svojoj skromnoj taverni, ne zna kako će gosti bez njega

taverna
Printscreen

Šta je čudno da čovek koji uživa u svom poslu radi predano kao prvog dana ukoliko u tome vidi zadovoljstvo? Zar to nije nešto čemu svi težimo?

Navikli smo da preziremo radno vreme, da poštenim radom krpimo kraj sa krajem i da često tokom radnog vremena prizivamo i samu smrt.

Takođe, vlasnicima malih biznisa u Srbiji je najčešće ispod časti da sami zasuku rukave i potpuno se predaju svojoj biznis ideji kako bi dostigli puni potencijal celog poslovnog plana. Ako postoji.

Ne, u Srbiji je lakše da platiš majmuna da radi za tebe za minimalnu platu i da ti sediš i glumiš “velikog” gazdu. Veliki gazda kao po pravilu propada jer radnici zapravo vole da imaju dobar primer šefa koji motiviše, koji stvara porodičnu atmosferu punu poverenja, a ne hvalisavca koji je osuđen na propast ili u najboljem slučaju bednu prosečnost.

Da postoje i drugačiji primeri, da su retki, ali baš zbog toga i izuzetni, pokazao je na prvi pogled vrlo skromni konobar iz male, trošne taverne koja se nalazi na jednoj od nebrojano mnogo plaža u prelepoj Grčkoj. Sledi tekst koji svedoči da ipak postoje radni ljudi koji stiču sve zahvaljujući ideji i požrtvovanosti.

Ko je najneobičniji konobar koji vas je u životu služio?

Dok razmišljate o ovom neobičnom pitanju, pročitajte priču pred vama; nudim vam njenog junaka kao kandidata za ovu titulu. A ako ste imali zanimljivijeg konobara od mene – čisto sumnjam – javite se da vas častim pićem.

Bilo je to neku godinu pre korone, na jednom grčkom ostrvu. Polovina avgusta. Sa poznanicima iz Beograda trošili smo poslednji dan desetodnevnog odmora na pesku i suncu.

Svakog dan ručali smo u zaleđini duge peščane plaže, u rustičnoj taverni na pola puta između prastarih apartmana i obale. Skromno, ali lepo. Izlizane drvene stolice i klimavi stolovi u hladu spečenih, požutelih palminih grana nabacanih na metalnu konstrukciju koja je odavno počela da rđa.

Ukratko, ništa posebno – da nije bilo veoma posebnog vlasnika taverne po imenu Margaritis. Crn, glatko obrijani Grk, na prelazu iz tridesetih u četrdesete godine, slatkorečiv i beskrajno šarmantan, kakav samo vlasnik grčke taverne na plaži može da bude.

Ni za sto života ne bih pomislio…

Margaritis jeste vlasnik taverne, ali on svakog dana radi doslovce kao kelner: prima narudžbine, donosi jelo i piće, naplaćuje. Uvek je skromno obučen: pamučna košulja sa kratkim rukavima, jeftine pantalone, od sunca izbledele crne espadrile. Baš neupadljivo. Ni za sto života ne bih pomislio da se iza takvog imidža krije TAKAV čovek.

Naoružan arsenalom probranih “turističkih” reči na srpskom (i na rumunskom i na nemačkom i na engleskom…) Margaritis je svakog dana – bukvalno bez dana pauze – zabavljao goste u svojoj taverni i služio ih grčkim specijalitetima i plodovima mora za delić cene koju sam dotad plaćao na Crnogorskom primorju.

– Hvala lepo! VolEm te! Mnoooogo te volEm! Partizan ili oni drugi (Crvena zvezda)? – neumorno nas je animirao Margaritis na svom grčko-srpskom jeziku.

On radi bukvalno svakog dana, od jutra do kasne večeri. Kelneriše. Primi porudžbinu, donese, naplati. Kad god bismo se zatekli u taverni, on bi bio tu. Deset dana uzastopce. Na momente sam pomišljao da postoje dva identična Margaritisa koji na smenu rade te naporne dvanaestosatne kelnerske smene na nogama, bez ijednog dana odmora, celog leta.

Čiji je hotel? Jesmo li dobro čuli?!

Tako je bilo i tog poslednjeg, desetog dana. Margaritis je inteligentan i vodi računa o svom novčaniku, pa precizno zna broj dana koji provodite na odmoru. Kad smo naručili, usledio je razgovor na engleskom jeziku.

Margaritis: Poslednji dan?

Mi: Da. Idemo sutra ujutru.

Margaritis: Taman. I mi sutra zatvaramo tavernu i završavamo sezonu.

Mi: Ali zašto tako rano, usred avgusta?

Margaritis: Ruše se ovi apartmani iza nas, a s njima i taverna.

Mi: Zašto to?!

Margaritis: Na brinite! Sazidaće novu na istom mestu.

Mi: A zašto ruše apartmane?

Margaritis: Gradi se novi hotel na plaži, sa četiri zvezdice.

Mi: A ko gradi hotel?

Margaritis: Ja.

Ostali smo u čudu. Tajac!

Margaritis je iskoristio našu zbunjenost da produži svojim poslom, a mi smo ostali razjapljenih usta. Kada smo se sabrali i uverili da smo svi za stolom čuli istu priču, bilo je jasno da ne može ostati na ovome. Morali smo da saznamo sve!

Čoveče, zašto radiš kao konobar?

Smazali smo grčke specijalitete i namamili Margaritisa da sedne za naš sto dok nam je obračunavao ceh žvrljajući po starinskom, kelnerskom blokčetu. Brzinski smo ga rešetali pitanjima, a on je ljubazno odgovarao. Kad je završio, ostali smo u još većem čudu.

Da li je to što smo čuli u današnjem svetu uopšte moguće?!

Elem, Margaritis nije “samo” vlasnik taverne na plaži. Margaritis je zapravo vlasnik taverne i – još dva hotela u Grčkoj! Sada već i trećeg, jer je odavno sazidan i taj treći koji je tada tek trebalo da počne da se gradi na toj plaži.

To su pravi, pravcijati hoteli. Ne apartmani, ne apart-hoteli, ne moteli. Hoteli! Jedan ima tri zvezdice, a dva imaju po četiri.

Maragritise, ko ti upravlja tim hotelima? Menadžeri. A zašto ti ne upravljaš? Pa, mogu da nađem ljude koji će mi voditi hotele, ali niko ne može da vodi tavernu ovako kao ja. A taverna mi i dalje donosi mnogo novca. Gosti su navikli na mene i ne znam šta bi se dogodilo jedne godine kada ih ja ne bih služio.

Nisam smeo da ga pitam zašto, zaboga, služi u taverni svaki dan bez pauze. Shvatio sam da se to podrazumeva. Margaritis jeste biznismen, ali je prvo i pre svega Gazda Taverne. Hoteli su posao na kojem se bogati, taverna je posao koji voli. To je i suština njegove kafanske ličnosti. Zato mu gosti dolaze.

Zatim nam je otkrio i koliko ga je koštao taj deo plaže na kojem će podići hotel. Ogromna cifra! Mnogo nula. Deo je morao da pozajmi od banke.

Počinjali smo da shvatamo da nas je deset dana u skromnoj taverni zapravo služio – milioner! Biznismen, hotelijer, veliki preduzetnik. Koji, međutim, i dalje obožava svoj zanat i radi ga sa uživanjem pet-šest meseci tokom letnje sezone, bez i jednog dana predaha.

Čast izuzecima, ali poznajem mnogo ljudi koji, čim otvore butik ili kakvu radnjicu, uposle nadničare umesto njih, a oni po ceo dan sede u kafiću i bistre svetsku politiku. I to mi je nekako postalo normalno. A onda sam upoznao ovog Grka i njegovu neobičnu priču.

Video sam Margaritisa ponovo ovog leta, posle nekoliko godina pauze, između ostalog i zbog korone. Nije ostario ni dana. Preživeo je prošlogodišnju mrtvu sezonu. Novi hotel sada radi odlično, “ove godine bolje nego pre korone”.

Bili smo devet dana i Margaritis nam je po tradiciji služio svih devet ručkova. Zaista ne znam kad taj čovek spava. A ipak stigne da ostvari sve svoje snove.

Izvor: BLIC

Grčka turistička agencija duguje više od 70 miliona evra, turistima iz Srbije zarobljeno 4 miliona a putovanja otkazana

Čitajte Luftiku na Google vestima

Antonije Kosanović

Traži smisao u vreme besmisla, rečima potkradajući emocije.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

384 Shares
384 Shares
Share via
Copy link