Magazin

Avanture s dilerima pijačnog duvana i svi njegovi mirisi i ukusi nepoznati ljudskim čulima

Svejedno je zašto neko počne da puši, odnosno zavija duvan s pijace. To nije tema priče, a i suvišno je. Pa naravno da je ostao bez posla ili je mizerno plaćen ili ima dugove, štagod. I naravno da je strasni pušač i zavisnik.

Stvar je u tome da će onaj ko počne da puši švercovani duvan spoznati mirise i ukuse kakve nikada pre nije. Poverovaće da pakao postoji, a imaće i predstavu kako tamo “miriše”.

Pušenjem pijačnog duvana zavisnik će spoznati svoje krajnje granice strpljenja, trpljenja i samoobmanjivanja.

boje duvana s pijace
Boje duvana s pijace, foto: M. Raca

Kukurek

Prvi duvan sam kupila od punačke plavuše koja je prodavala pored ribarnice uz zelenu pijacu. Preporučila mi je drugarica. Nije bio tako loš. Ni onaj koji sam kupila posle njega. Pušila sam danima za 200 dinara i računala koliko sam uštedela.

Treći duvan koji mi je moja “dilerka” prodala pre je bio korov pokošen pored fabrike guma. Radovala sam se narednoj kupovini ubeđena da gore od ovoga ne može biti.

Prišla sam “dilerki” glumeći staru mušteriju i trudila se da delujem drago kako bi našla u sebi milosti da mi proda išta nalik na duvan. Uvalila mi je nešto što me gonilo da napadnem ukućane. Uvijala sam to u kupljene filtere i zalud vukla, dimilo je, ali to nije bio duvan. Moje telo nije dobijalo ono na šta je naviklo u cigarama.

Prozvala sam to – kukurek i svima počela da govorim da pušim kukurek. Jer, to duvan nije, neka biljka jeste, i zašto ne bi bio kukurek, to mi je prvo palo na pamet.

Promenila sam “dilera” i kao najgora profuknjača odlučila se za komšiju moje prve “dilerke”, starijeg muškarca koji je stajao dva metra od nje. Taj mi je čak dva puta prodao sušenu biljku koja ozbiljno podseća na duvan. Mislila sam da sam našla pravog!

Ali, u trećem susretu mi je uvalio nešto što bih nazvala- pakleni kukurek. Duvana kao da nema, kao da pušim korov, ali neki koji peče grlo paleći glasne žice uz osećaj da te neko šutira u pluća.

Pola sam bacila.

filteri
Filteri, foto: M. Raca

Balavi “diler”

Našla sam trećeg “dilera”. Ovaj put sam batalila komšije mojih odbačenih “dilera” i otišla kod nekog sa druge strane pijace. Ovaj je bio mlad, onako “trbušast”, kleo mi se u dobre dobavljače ne prestajući da priča. Da bi me ubedio u kvalitet robe, munjevito mi je uvio cigaru obilno olizavši rizlu. Koju mi je zatim pružio.

Zanemela sam. Vreme je stalo. Pred očima mi se ukazao delić iz neke indijske serije gde pet minuta traje scena kad snajka gleda svekrvu, pa ova nju, a obe se beče toliko da se uplašiš da će im oči ispasti.

Vreme je opet počelo da teče, a ja sam razmišljala kako da pobegnem od balave cigare. Umesto toga, uzela sam je, a onaj “trbušasti” diler mi je pripalio. Rekoh mu da je duvan dobar, platih i pobegoh. Bilo je to pre korone.

Prihvatila sam cigaru jer sam se plašila da bi odbijanje značilo da se gadim njega jer je švercer i sirotinja s pijace. Nisam htela da ga uvredim.

Znam, baš glupo.

Vratila sam se prvoj “dilerki”.

Ona mi je prodala takozvani duvan koji nikada neću zaboraviti. Imao je miris kravlje mokraće. Znam taj miris, radila sam priču o vlasniku 200 krava.

jedna od zaplena duvana foto MUP
Jedna od zaplena duvana, foto: MUP

Lep k’o duša

Ona drugarica s početka priče me posavetovala da samo kupim prvi duvan koji vidim i idem kući, zaludno je tragati, švercer ti proda šta je dobio u toj turi.

A ja sam se vratila drugom napuštenom “dileru”. Prodao mi je duvan koji je mirisao na pastu za zube, a kada ugasim cigaru bilo mi je muka. Ipak sam nastavila kod njega da kupujem, em mi je kao čovek najsimpatičniji, em se od nedavno lepo ispričamo. A svakako, niko kraj pijaca i nema valjan duvan.

Pa ga jednom pitah- imaš li danas nešto bolje, kakav ti je duvan. On me pogleda duže nego inače.

– Pitaš bostandžiju kakav mu je bostan! Pa odličan je, naravno. Vidi ga, lep k’o duša- reče mi prodavac tapkajući šakom kesicu duvana i pakujući je u neku crnu kesu.

– Daaa- odgovaram i smejem se svojoj naivnosti.

Zahvalna što mi ne reče- sestro, nemaš za cigare na trafici, kupi ovo, nosi kući i uvijaj. I ne razmišljaj šta je ovo iseckano, da li je ofarbano nekom bojom, kojih sve otrova ovde ima, čime je prskano i odakle ovaj otpad uopšte dolazi. Jer nemaš za cigare, zaboga.

Ili – batali pušenje.

‘Lubenica slatka kao tuđa žena’ i druge srpske pijačne mudrolije (FOTO)

Čitajte Luftiku na Google vestima

Marija Raca

Novinar iz unutrašnjosti. Nesuđeni psiholog. Za "zlatno doba" neprilagođena.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

95 Shares
Share via
Copy link