Kolumne

Baviš se tuđim sisama, a svoje 8 godina na pregled nisi odvela

Juče sam sa tribina u sportskoj sali gledala svoju ćerkicu, pet godina joj je i četiri meseca. Prvi trening školice sporta. Skače, juri, malo čavrlja sa drugom decom, a onda pogleda u mom pravcu i počne da mi maše kao da je na nekom putničkom brodu. Šalje mi poljupce i pravi od dlanova srce.

Za mene nema veće radosti nego da gledam kako se ona raduje. Rodila mater srce da kuca u grudima, noge da jure, ruke da mi šalju poljupce, sada meni, sutra nekom momku, ko zna. Rodila mater oči da upoznaju svet, da vide lepotu koju smo svi mi prestali da opažamo odavno.

Pucaju u nas glupostima, a mi uporno idem golim grudima na njih, očajavamo nad rešivim problemima, krv jedni drugima uvredama puštamo, u vatru upadamo ispod teksta “Da li ćerkici od godinu dana probušiti uši”. Vi joj uši rodile, radite šta mislite da je najbolje. Iako uglavnom pojma nemamo šta je najbolje, dok to ne osetimo kao potpuno opuštanje tela koje kao da bestežinski pluta na vodi… a nismo mrtvi. Nego smo prepušteni momentu.

Sećate se kako je bilo lepo dok smo bili klinci, dok nam je najveća briga bio domaći od dve strane za sutra, kontrolni iz matematike sa dve nepoznate i zaboravljen nov metalofon u učionici, škola već 15 minuta zaključana…

Kada smo vrhunac radosti osećali kada šibnemo torbu u hodnik kuće i pojurimo napolje da se igramo kao da je ceo svet naš, srećni što sutra ne idemo u školu i možemo da ostanemo do devet napolju, a ringlovi rodili nikad bolje.

Kako se spavalo posle toga.

Gde smo danas, natovareni kreditima, pozajmicama, dijagnozama umesto školskim torbama?

Čemu se radujemo?

Šta jedemo, osim sebe?

Koga volimo?

U šta verujemo?

Zašto se svađamo po mrežama, dok ringlovi rađaju? Ko je rekao da ih samo deca smeju jesti?

Zašto glavu svoju punimo medijskim sadržajima, dok knjige mirišu na policama, zašto se strastveno prepucavamo sa neznancima na mrežama dok nam u stvarnom svetu roditelji zaključavaju vrata pred nosem, zašto nam je bitnije da ubedimo neko NN lice da je pogrešilo nego da beležimo gde mi grešimo kako bismo to sutra ili prekosutra popravili?

Zašto se toliko manijački trudimo da druge ubedimo da nam je brak lep, i život posut laticama, a horor živimo, nikome poželeti?

Zašto su nam drugi, nepoznati ljudi, ovde, u paukovoj mreži, važniji od sopstvenog slobodnog leta?

Upetljavamo se ko bezglave muve ubeđeni da će našu laž neko da proguta, da će naš komentar “mrš u pičku materinu” nešto promeniti, da će naša pola sata fotošopirana fotka maknuti stvarni odraz u ogledalu, da ćemo zbog uveravanja drugih možda uveriti i sebe da nismo zaglibili, a noge nam do kolena u mulju.

Koliko potrošene energije, koliko jalovog posla, koliko dangubljenja u sveopštem dangubljenju koje rađa novo dangubljenje.

Hajde da se sad malo svađamo oko kraljevske porodice, oko Cecinog izbora dečka, oko trudne Lune i Marka, oko dr Kona, budimo ponosni kad napišemo dr Konj, jer to je izgleda najvažnije u celoj ovoj kovid situaciji, koljimo se sa onima koji nisu primili vakcinu i obratno, pljujmo po porodilji koja se obesila “kukavički decu ostavila” dok naši bulje u ekrane tableta dok švaler glumi strogog tatu, bavimo se Karleušinim sisama, dok svoje pod ultarzvuk već sedam godina nismo odvele.

Hajde da batalimo sve ringlove ovog sveta, preselimo se u tržne centre a tamo brzinski u ekrane, izmestimo se dva puta iz realnog života, jer “jebo mu ja mater kad je tako jadan”, ne da se ni fotošopirati.

Možda ne možemo ponovo biti dete koje vuče torbu, odvezanih pertli niz ulicu, ali možemo da promenimo neke stvari zbog kojih postajemo dosadni, čangrizavi starci besni kad im klinci tapkaju loptu ispred vrata.

Dosadni smo. I fejk ozbiljni, jer da nije fejk, menjali bismo svaku napuklu plastičnu žardinjeru u svom dvorištu koja nedvosmisleno, hoću da kažem, pokazuje naša naprsnuća. Da smo ozbiljni bavili bismo se stvarnošću, ne iluzijom.

Ponašamo se kao bolesnik na aparatima kom je od svog prikaza rada srca na ekranu, važnije kako se ponaša linija srca pacijenta na krevetu do našeg.

I gledajući tako u liniju tuđeg srca propustimo sve alarme sopstvenog i onda riknemo,

… a ringlovi nastave da rađaju.

Ne pravi od muškarca Boga, inače ćeš umreti temeljno i bolno

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

1.5K Share
1.5K Share
Share via
Copy link