Magazin

Danas komšije ne kucaju jedni drugima na vrata, sve je proračunato i okrutno

Devedesete godine u Jugoslaviji donele su rat, nemaštinu, sankcije i konstantnu borbu za goli opstanak. Ipak, sve te nedaće imale su i svoj kontrateg – međusobno razumevanje, zajedništvo, toleranciju i ispomaganje.

Efektu paralelu između 90-ih, iz ugla tadašnjeg deteta, i današnjeg vremena, dala je Jelena Despot za Lola magazin. Njen tekst prenosimo u celosti:

Devedesete su bile zaista okrutne godine za dijete. Taman počneš da poimaš svijet, krene da se puca.

Taman kreneš da se igraš, ono vazdušna sirena.

Taman uđeš u sobu, odrasli počnu da šapuću.

Uniforme, smrti, odlasci, rastanci, seobe…

Sve je to stalo u prvih pet godina devedesetih. I još štošta.

Uprkos tome, u mom su srcu ostavile toplinu.

Kada je nevolja, ljudi se zbliže. Pa se obilaze. Pitaju za pomoć…

I ne znam koliko puta su se komšije okupile da nam pomognu da spakujemo i prebacimo stvari iz jednog u drugi stan. Da složimo drva u kupolu ispred zgrade, jer grijanje nismo imali a ni šupu. Kao ni većina. Šporet koji je naglo trebalo da zamijeni radijatore, obično bi „pušio“, što je bilo oznaka da neće da „povuče“ i da ispušta ogromne količine dima. U kuhinjicu zavučen, vrlo rijetko je mogao da ugrije cijeli stan, ali nekako nismo mnogo marili. Upalila bi se grijalica da „pripomogne“ starom šporetu dovučenom sa sela, ili iz neke ljetne kuhinje.

Gotovo svako veče, komšije bi sjedile u nečijem stanu. Nasjeckalo bi se čajne ili parizera, vještije domaćice bi umijesile kiflice ili pogaču, pa bi se uz karte i koju čašicu rakije opustili.

Mi djeca bismo obično bili u drugoj sobi igrajući se neke od dječijih igara. Prisustvo u sobi sa odraslima nam nije bilo dozvoljeno, no mi ga nismo ni tražili. Ušuškani u svom svijetu uživali smo u domaćim tortama, pitama i štrudlama. Umazani šećerom i zaneseni dječijom igrom.

Da bi svratio kod komšije, nisi morao naročito da se najavljuješ. Dovoljno je bilo da pokucaš i uđeš. Kuće su uprkos tome uvijek bile sređene.

Posla nije bilo, no ljudi su živjeli i bilo je. Bili su srećni.

U ovom periodu bi se već razmjenjivali čvarci, krvavice i poklanjala prošlogodišnja mast komšijama koje te godine nisu uspjeli da kupe ili uhrane svinju.

Mijenjale su se zimnice i recepti.

Djeca su za rođendane jedni drugima umotavali čarape, dezodorans ili čokoladu. I bili smo srećni.

Željeli smo igru. Da budemo zajedno. Da budemo napolju.

Okupljali smo se u stanovima kada bi mrak rano počeo da pada. Slavili smo Novu godinu uz neku sakrivenu flašu vina ili piva. Krišom bismo gledali filmove koje u prisustvu odraslih nismo smjeli, a odrasli nisu bdjeli nad našim svakim korakom.

Iako okrutne godine, nisu nas nigdje odvozili i dovozili. Bili smo slobodni. Kontrolisani, ponekad disciplinovani, ali uvijek slobodni. Da budemo djeca.

Danas komšije ne kucaju jedni drugima na vrata.

Rijetko se igraju karte, a da nisu pomno isplanirane i dogovorene.

Rijetko se kuva.

Mlađe žene ili ne umiju ili ne žele, a ni kiflice se ne mijese tako često.

Prošlogodišnja mast se više ne poklanja već se prodaje.

Komšinici se ne nosi ajvar da proba.

Sve je ukalkulisano, izračunato, proračunato i okrutno.

Malo je bliskosti i topline.

Kuće su nam tople od radijatora. Šporeti su u stambenim zgradama opet odavno zaboravljeni, ali nam nedostaje topline između ljudi.

Sada smo otuđeniji više nego ikada.

Družimo se sa svojim prijateljima, rijetko i sa strahom, jer mogu biti zaraženi. Oboljeli, pozitivni.

Iako okrutne, sumorne i tužne, devedesete su u mom srcu ostavile sjećanje na jednom toplo djetinjstvo.

Na ljetne večeri na „livadi“ kako smo zvali obližnju poljanu. I pumpu za vodu koju ne pamtim kada sam vidjela poslednji put.

Da li današnja djeca uopšte znaju kako izgleda pumpa za vodu? Kako u ustima ostaje metalni okus nakon što se vruć od igre napiješ vode sa pumpe.

Da li današnju djecu roditelji kritikuju kada se „vrući napiju vode“?

Moje devedesete su mirisale na kupanje na Sani i nikada mi nije falilo more, a ni bazen. Voljela sam kako je mirisalo na vrbe, riječnu travu i ribe i uvijek će mi taj miris srcu biti draži od mirisa soli ili hlora.

Iako pomalo okrutne i surove, devedesete su nas tjerale da više budemo ljudi i drugari. Kolege. Iako možda hladne, devedesete su nas tjerale da budemo topliji. Prisniji.

Iako poslijeratne i siromašne, iako na momente tužne, devedesete su mi iza svih suza i očitog bola, poklonile jedno predivno djetinjstvo i naučile šta znači biti čovjek, komšija i drug.

Iako sada već daleke, devedesete su u mom srcu postavile mnoge temelje. I naučile. Kako se bude čovjek prije svega i ispred svega.

Autor: Jelena Despot/LOLA magazin

Dvejn Džonson je bio tinejdžer beskućnik, a sada je svom spasitelju kupio auto za Božić

Čitajte Luftiku na Google vestima

50 Shares
Share via
Copy link