Ovo je priča o tome kako je pospana i gladna porodilja uvežbala nečujno kretanje po kući. Ponoć je i vreme je da majka dvoje male dece doručkuje. Ali kako?!? Ovo na veoma duhovit način otkriva Bojana Mutić.

super-mama-majcinstvo

Sloboda kretanja

Ležim u krevetu, umorna k’o konj i bole me i leđa i glava, i leđa i ruke, i noge i kosa i obrve… I leđa.

Ali, ja sam gospodarica svog vremena i nikakva glad mene neće natjerati da ustanem i trošim dragocjeno vrijeme na žvakanje i gutanje, kad mogu lijepo ležati.

Ne, neeee. Nema ustajanja, taman crkla!

Ali živa se upiša! Ne znam samo od čega, majko mila, kad ništa nisam ni jela ni pila cijeli dan. Zažmirim najjače što mogu i sad mi se čini da ipak nije toliko hitno, mogu ja to istrpiti.

Mmmmmmm.

Ma mogu. Pa bar do prvog sljedećeg bebinog vrištanja/hranjenja/nosanja…

Mmmmmm!!!

Baš jako žmirenje ne pomaže naročito, ali jedno je sigurno, JA ustati ne mogu! Osjećam da su mi vitalni organi vezani za krevet i ako se pomjerim samo jedan milimetar, odvojiće se cjevčica kojom je moja desna srčana pretkomora spojena sa jastukom, i crknuću. I naravno, ustanovim, da mogu i moram trpiti, kako neću moći – ja, ne samo da sam gospodarica svog vremena nego i parasimpatikusa, i idem u wc kad ja hoću!

Ponosna na svoju moć ignorisanja egzistencijalnih potreba, koja je učinkovitija nego Sidartin osmostruki plemeniti put, smješkam se pobjedonosno.

Ali ne lezi vraže (ne lezi majko!), kao da mi nije dosta ovo što već trpim, u tom momentu moja jadna crijeva počinju tako izdajnički da cvile, da ni žmirenje ni mmmm tu ne mogu ništa. Ne smeta meni ni glad ni to zavijanje, ali bebu će probuditi sigurno.

(Da, beba spava pored mene, krevetac nam služi za posteljinu, k’o sav normalan svijet što radi.)

Veština disanja

Šta ću sad?! Ne smijem ga probuditi, tri sata sam ga uspavljivala. A ako on zakrešti probudiće i brata i tatu. I babu i dedu, iako oni žive u drugom dijelu grada. Pa bila bih u stanju pampers pelenu pojesti samo da ne ustajem, ali moraću izgleda ustati, jer ni pampers ne mogu dohvatiti odavde gdje ležim. Nema druge, diž’ se!

Eis. Treba ustati iz kreveta. A to je uzimajući u obzir supersenzibilneaudiosenzore koji su se razvili kod moje bebe, popriličan poduhvat. A razvili su se zahvaljujući činjenici, da naše štedljive komšije, gotovo svaku noć, u niskom startu, čekaju jeftinu struju, pa jel’ otkuca 12, udri po centrifugi i usisivaču (iako meni više zvuči kao motorna pila, možda režu mrve, ne znam). I onda, u tim rijetkim trenucima, kada nismo izloženi zemljotresu njihovog ekonomisanja, ja se trudim da ne dišem, samo da ga ne probudim.

Ali, srećom, usavršila sam nečujno ustajanje iz kreveta. Jer ja, ne samo da sam gospodarica svog vremena i urinarnog trakta, ja sam pritajeni tigar i skriveni zmaj i prema tome, u stanju da se, u samo jednom elegantnom hipu, bacim kraj kreveta. Ahaaaa. San i java hrabrog Koče. U stvari sam obična, pospana i gladna porodilja sa ušćaklim leđima, i taj skok ne izgleda ni kao tigar ni kao zmaj, nego kao razredni starješina iz Lajanja na zvezde. Samo što se ja ne zabijem u zid, nego u radijator. I onda stojim tako neko vrijeme, razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Manje boli kad se zine (osim žmirenja, još jedna učinkovita metoda suzbijanja potreba).

Jaukanje ne dolazi u obzir, dovoljno je već buke napravila moja cjevanica dok se zvonko razbijala od radijator (orgulje sigurno prave od ljudskih potkoljenica). I dok psujem u sebi, stojeći na funkcionalnoj nozi, pridržavam se za ovu ranjenu, i što od skoka, što od bola, zateturam se i provjerenom tehnikom hvatam za već poprilično krezubu zavjesu… ČK ČK… oooodoše još dvije kvačice. Pitala me Seka, teta što nam povremeno očisti stan, šta je sine sa zavjesom?

Inače ostane mi para da platim tetu jer imam jedan obrok dnevno.

Šalu na stranu, i da zavisi od obroka, ne bih jela, platila bih tetu, to je najkorisniji trošak koji može napraviti jedna majka. Kako god. Na nogama sam. Jedna nindža.

Šunjam se kroz sobu, kroz hodnik, ali usput prolazim kraj kupatila i čeznutljivo pogledam u vrata. Stojim tako koji sekund, razmišljam da brzinski i to obavim, iako gospodarim tim segmentom, usput mi je jel’. Nije što moram.

Kupanje

A minut kasnije, sa wc šolje, čeznutljivo pogledam na kadu. Skromnost mi nije vrlina. Jest’ da imam samo desetak minuta do prvog ispadanja dude, ali stići ću ja i to.

Ne sjećam se kad sam se ono kupala zadnji put. Pfff… kad bih znala koji je danas dan možda bih i mogla izračunati, ali je na moju katastrofalnu vremensku orjentaciju još i prevalila ponoć i nema teorije da skontam ni jel’ još danas il’ je već sutra, a kamoli kad sam se kupala. Ali mislim da će ubrzo proljeće… red je da se okupam. Kad je bal nek’ je maskenbal!

Sklanjam pažljivo zavjesu od kade i scena koju ugledam je strašnija od one Hičkokove. Veš!

Zinem, da me prizor manje boli. Zaboravila sam veš u kadi. U svim njegovim veličanstvenim fazama. U malom lavoru, flekavo-buđavo-natopljeni koji se tek treba prati. U velikom lavoru, oprani, koji sam zaboravila ubaciti u mašinu za sušenje/na radijator. I osušeni, koji nisam stigla složiti ni ispeglati.

Gledam u te nemilosrdne kamare i samo čujem njegov glas… “Kako misliš cijeli dan si prala veš?! Mašina pere veš!”

Shvatila sam ja odavno, sudeći prema obezvrijeđenosti ženskih kućanskih poslova, da muškarci vjerovatno zamišljaju da njihov veš i suđe kad se uprljaju odu na more par dana da se okupaju i izgotive, pa se poslije vrate čisti i sređeni svako na svoje mjesto. Osim te jedne čarape. Ona ostane na moru.

I ja bih rado na more. Kažu da se plivanje ne može zaboraviti, ali ja mislim da se ne sjećam ni tuš kako se koristi.

Sklanjam vešove, ulazim u kadu, gledam gore u tuš,… visoko brate. Buka koju bi napravila voda padajući sa tih 180 cm bi isto probudila babu i dedu, tako da odlučujem da ublažim taj pad i čučnem. Sudeći po bolu u leđima ovo nije bio čučanj nego trostruki salto. Ograničena bolom, praćakam se tu jedno vrijeme, kao Smigol u potoku, ali moja leđa izgleda ne mogu podnijeti torturu tihog kupanja i moram ovo da obustavim što prije. Pokušam da ustanem ali noge od koljena naniže su mi utrnule i nema teorije da se uspravim. Ostaje mi jedino da se prevalim naprijed na koljena, i to na onu razbijenu cjevanicu. Učinak je takav da moram i da žmirim i da zinem!

Klečim tako bespomoćno u kadi, sa nesnosnim bolom u leđima i do pola utrnutih nogu, i čini mi se da ću ostati ovako do kraja života, jer mi ustajanje iz kade trenutno djeluje kao nešto što može napraviti samo Nađa Komaneči. A ja nisam nikakva gimnastičarka, ja sam gladna i pospana i bole me leđa, ne mogu ja ovo.

Munchmallow

Moje vrijeme za topli obrok je već uveliko isteklo i primorana tom činjenicom, dižem se, pa, sa nešto manje elegancije nego maločas iz kreveta. Ali nemam šta obući. Možda bebine gegice. Tu smo negdje s kilama, otkad ovako doručkujem u ponoć. Evo može bade mantil,… on vijori dok trčim u kuhinju, pa taman fino rashlađujem koljena.

A kako bi samo bilo lijepo večerati u nekom restoranu na vrhu svijeta, izmišljati šta ćeš za desert… ne bih ni to znala. U restoranima nema beba kojima ispadaju dude, morala bih naći na youtube-u “djeca jauču”, da bih se osjećala iole normalno.

Jede mi se nešto slatko, ali u kući, osim kupusa, ništa slatko nema. Ima doduše onaj jedan munchmallow što se sjaji ispod trosjeda već neko vrijeme. Legnem na pod da dohvatim svoj doručak (bade mantil je baš zgodan za ovakve situacije) ali u gladi su izgleda kratke ruke, wtf?! Ležim potrbuške i mlatim rukama desno lijevo ispod trosjeda, dok u potpunosti ne poništim učinak proljetnog kupanja, ali uspjela sam da dohvatim svoj desertić i samo to je važno. Bog me je pogledao i munch je u odličnom stanju.

“Ispod trosjeda” je za čokoladicu, kao “podrum” što je za vina.

Ovo je za mene slijed od 6 jela! Prvo pažljivo pokrckam čokoladu, pa usisam bijeli šlagić (kakve školjke, kakvi bakrači), pa maznem keksić, i još mi ostane vremena da izravnam papirić.

AAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaAAAAAAaaaAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaaAAAAAAA!!!

Trčim sumanuto, brža od metka, jača od lokomotive!

AAAAAaaaaaaaAAAAAAAaaaaaaaaaaa!!!

Bacam se na krevet, vraćam dudu. Huh. Pa sve sam stigla, čovječe. Tigar, zmaj, ovo ono.

I šta mi fali,… vraćam ispale dude slatkim bebama.

Zar imam pametnija posla.

Bojana Mutić / Mama klik

Lajkujte stranicu Luftika i prvi pročitajte nove tekstove ↴

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here