Magazin

Moj prvi posao u Kanadi: Brže, nije ti ovo Juga, nema ovde komunizma!

Odlazak na drugi kraj sveta nije lak potez. Novi grad, nova klima, novi jezik, novi ljudi, novi posao. Sve to će vas dočekati kada sa dva kofera krenete u potragu za boljim životom. Tatjana Crnjanski podelila je sa nama kako je izgledalo njeno iskustvo sa prvim poslom u Kanadi.

Njen tekst objavljen u Politici prenosimo u celosti.

Džoni sigurno više nije živ. Bio je pred penziju, kada smo došli u Toronto, muž, sin i ja. Te godine zima je u Torontu počela već u novembru a mi smo sleteli krajem septembra.

Pamtim taj datum. Pamtim ga kao što se pamte rođendani.

Pamtim taj prvi let avionom, pušačke zone, paperjaste oblake i kamen u želucu. Ispratiše nas kao na sahrani. Svi su plakali u Beogradu kao da se opraštaju sa nama za ceo život.

Odvodimo im unuka, brata. Bratova deca mala, mlađeg sam zavarala čokoladom, a starijeg blinkerom. Ali roditelje nismo mogli prevariti. Okean je veliki.

Prvo što sam ugledala kada smo izašli sa aerodroma, bilo je sunce. Veliko, daleko, bledo sunce. Falilo mu je žute boje.

Oblaci su leteli kao da neko duva u njih. Visoke zgrade, poređane kao lego kockice. Na jednom ogromnom soliteru vijorila se hrvatska šahovnica.

Meni knedla u grlu.

Poskidali smo zimske jakne jer u Torontu je bilo još leto. Dočekali su nas prijatelji, a prošlo je nekoliko nedelja dok se nismo uselili u naš stan.

Stari nameštaj, na TV-u lovimo besplatne programe. U kraju nije bilo dece, svaki dan išli smo na igralište.

Pare polako nestaju a posla nema ili bar mi ne umemo da ga nađemo. Ipak, krajem novembra preko prijateljice dobijam posao u grčkom restoranu „Zlatni plamen”.

Gazda neprijatan i neljubazan. Mrko me gleda i odmerava moju mršavost. Pokazuje mi ogroman lonac, pun vode i krompira.

“Možeš li ga podići”, pita

Vratila sam se iz Japana u Novi Sad i na ovih 10 stvari nikada neću moći da se naviknem

Podižem ga, ali samo par milimetara. On me odvede u zadnji deo kuhinje do sudopere pune prljavih tanjira sa kojih treba da spiram tušem ostatke hrane i slažem ih u mašinu za pranje sudova.

„Brže, nije ti ovo Juga. Nema ovde komunizma”

Gazda viče iza mene, a ja ispred njega psujem i njega i celu njegovu familiju.

Mrmljam, pa me ne razume. On otvara zadnja vrata u kuhinji, daje mi crnu plastičku kesu i pokazuje ogroman kontejner za đubre.

„Hajde ubaci je u kontejner”.

Dajem sve od sebe. Uzimam ogromnu kesu, ljuljam je nekoliko puta da bih je u zamahu ubacila. Veći kontejner u životu nisam videla. Crna kesa na pola zaglavljena u njemu. Viri kao iz groba.

Gazda me gleda, oči mu se izgubile pa kao da ima dve linije.

A ja mislim na sina i na one pare koje nestaju brže nego što su došle. Dobila sam posao, samo još da obrišem i prednji deo restorana, pločice i kupatilo. Mašem onom motkom na čijem kraju su pletenice.

Kupatilo, smrdi, prljavo kao na našoj autobuskoj stanici. Povraća mi se, ali ne odustajem.

Zna ovaj Grk da sam ja iz Srbije ali ne zna da moja fakultetska diploma u ovom trenu ne može da napuni ni frižider, ni stan sa nameštajem.

Pita me imam li dece. Kažem da imam sina, a on pokazuje dvojicu brkajlija za šankom. To su njegovi sinovi, jedan radi u kanadskoj firmi, kompjuterski stručnjak, a drugi je pretendent za mesto gazde restorana „Zlatni plamen”. Kelnerica, lepa žena, crnka, Grkinja u godinama koja vapi za penzijom.

Kuvar Džoni je muž gazdine sestre. Smeje se i kaže Joanis. Imao je svoj restoran ali je sestri dosadio Joanis pa se razvela, a restoran otišao u procesu razvoda.

I drugi kuvar je Grk, prijatelj, a njegov sin radi „part tajm” u kuhinji.

Posle posla muž dolazi po mene u polovnom, malo zarđalom autu, crnom kao one kese za đubre. Sin spava u dečijem sedištu. Već je kasno, a „Zlatni plamen” daleko od kuće. Kao put od Kule do Novog Sada.

Sneg do kolena. Sedam umorna u vozilo, sin i dalje spava. Dobila sam posao. Muž srećan, a ja jedino Joaniseve oči pamtim. Gazdin lik izbledeo kad sam stigla u stan.

Svaki dan dođem a u smeni Joanis. Star je, mali, sitan, voli Srbe i sluša našu jedinu radio stanicu nedeljom. Pre podne radi još jedna Srpkinja.

Ona podiže lonac sa krompirom pola metra od šporeta i nosi ga u zadnji deo kuhinje.

Joanis se smeška, ljubazan je. Oči su mu uvek suzne. Kad je zatišje donese mi ručak, belinu sa sosom od šampinjona i pitu od višanja sa kuglom sladoleda od vanile.

Jedem dok Džoni pazi da gazda ne naiđe. Kada završim sve što se zahteva od jednog pomoćnika u kuhinji, Joanis otvori zadnja vrata od kuhinje i pobaca sve kese đubreta u kontejner.

Pozdravimo se i jedino Joaniseve oči ponesem kući.

Stariju kelnericu zamenjuje mlađa iz prepodnevne smene. Uskoro će božićni praznici.

Nisam sigurna da li Grci slave Božić kad i katolici. Mlada kelnerica je zategnuta, suknja joj je kratka a kosa dugačka.

Našminkana i ohola. Mene i ne gleda, samo glavnom pokazuje da nosim plastičnu posudu u kuhinju na pranje. Lako je podignem kad je poluprazna, ali kad je puna ogromnih tanjira, napinjem se kao da se porađam.

Po nju dolazi momak sa velikim crnim džipom i daljinskim upravljačem da je vozi kući. Samo klikne i upali grejanje za njegovu dragu pre nego što ona razduži šank.

Skoro da su raskinuli onog dana kada je momak odneo plastičnu posudu punu prljavih tanjira u kuhinju.

Džoni ne voli mladu konobaricu, stalno je grdi na grčkom. Gazda ne voli bivšeg zeta. Ne voli ni mene. Zbog lonca sa krompirom, ali i zbog činjenice da sam završila fakultet .

Iz frižidera, velikog kao spavaća soba u našem malom stanu, gazda ništa ne baca. Kada supa uzvrišti, on doda kuvanog paradajza o viče „delišis”, pa cmokne ustima.

Kada džigerica za pohovanje padne na pod, on je podigne, dune par puta i kaže kuvaru da je baci u tiganj.

Bubašvabe protrče ponekad. Tek toliko da me zaplaše. Gazda na njih ne obraća pažnju.

Kada se pokvari mašina za guljenje krompira, ja sednem na stolicu i ljuštim ručno. Pomaže mi Joanis, zvani Džoni.

Prošao je Božić i Nova godina. Bilo je vreme za naš praznik. Džoni iz džepa vadi pozlaćeni sat i pruža ga meni.

„Ne, ne mogu to da prihvatim. Piletinu sa šampinjonima, da. Pitu sa višnjama i sladoledom od vanile, da. Pokloni ga nekoj drugoj ženi”, govorim i gledam ga u oči koje se ne vide od suza.

Mlađa konobarica je gazdi ocinkarila da džaba jedem i da mi kuvar baca kese u kontejner.

Ali, Božić Bata misli na nas. Muž je dobio posao u kompjuterskoj firmi. Nije ni daleko, par kilometara od našeg stana.

Pozdravljam se u restoranu sa Džonijem. Joanisu suzne oči. Gazda ljut, opet mora da traži novog perača sudova.

Ovaj put mu neće oprostiti lonac sa krompirom.

Poslednji put iz auta gledam „Zlatni plamen” dok mi Džonijeve oči mašu.

Život preko bare: Kanada izvlači ono najbolje iz ljudi

Čitajte Luftiku na Google vestima

54 Shares
Share via
Copy link