Magazin

Priča o Bori i Eržiki je priča o borbi za spas orla krstaša u Srbiji

Bora i Eržika su jedini par orlova krstaša koji krstare nebom nad Srbijom, a do pre 20 godina bilo je oko 10 takvih parova. Ovaj preostali par svio je gnezdo nedaleko od malog vojvođanskog sela Srpski Krstur, što je posebna simbolika – srpski orao u “srpskom” Krsturu.

U poslednje dve godine izrodili su tri mladunčenta – pre dve godine rodili su se Duško i Lilika, a prošle godine na svet je došla i Nada, koja je, simbolično, baš to ime dobila u nadi da će krstaš ipak preživeti u Srbiji.

Poslednji preostali par te ptice u Srpskom Krsturu čuvaju članovi Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije u okviru međunarodnog projekta “Panon igl lajf”(Pannon Eagle Life), koji naša zemlja sprovodi u saradnji sa Češkom, Slovačkom, Austrijom i Mađarskom, piše Zelene novine.

Prema rečima Milice Mišković, predstavnice Društva, reč je o projektu koji je započet pre tri godine uz finansijska sredstva Evropske unije, a u cilju zaštite ove globalno ugrožene vrste.

Orao krstaš je evroazijska vrsta, a danas je, objašnjava Mišković, mnogo više ima u mongolskim i kazahstanskim stepama, dok je u Evropi, za razliku od ranijih vremena, njen broj drastično manji.

Ljudi uništili prirodna staništa

Na primer, navodi Mišković, do pre 20 godina na Fruškoj gori bilo je tri para orla krstaša, a u Deliblatskoj peščari čak sedam ili osam.

Danas ih tamo više nema, a jedini preostali par u našoj zemlji svoje gnezdo je svio na granama kanadske topole, u stepi blizu sela Srpski Krstur, gde je i ove godine položio jaja.

Razlog zbog kojeg je orao krstaš postao još jedna u nizu ugroženih vrsta je isti kao i kod drugih životinja – ljudi, jer, kako kaže Mišković, sva prirodna staništa ljudi su uništili i iskoristili za poljoprivredu, naselja ili industriju.

– Staništa poput ovog, u blizini Srpskog Krsutra, više nema. Kada pogledate u Vojvodini svuda imate naselja, a orlu krstašu je potrebno izolovano stanište, jer su osetljivi na ljude, a osetljivi su s razlogom, naučili su da su ljudi nešto što njih proganja, uznemirava i lovi – ispričala je Mišković.

Lovili su ih kao trofejne ptice

Orao krstaš je nekada bio trofejna ptica za mnoge lovce lepa i velika, sa rasponom krila od dva metra, a opet, pristupačna, jer ne živi u planinama, već u stepama, što je, takođe, umanjilo njihovu populaciju.

Osim nedostatka staništa, razlozi zbog kojih ova ptica nestaje su i nedostatak visokih i starih stabala, koja oni obično biraju za svoje gnezdo, a najveći problem za njih, kaže Mišković, jeste trovanje.

– Trovanje orlova je začarani krug. S jedne strane ima ljudi koji namerno bacaju zatrovane mamce za pse, šakale ili lisice, a ironija je što ptica leti i onda će pre da snimi mamac nego životinja sa zemlje. Druga stvar, poljoprivrednici i dalje koriste pesticide koji su zabranjeni u Srbiji, poput furadana, koji je usmrtio veliki broj životinja – kaže Mišković.

Pomor u Srbiji, pesticidima ubijeno više od 2.000 ptica

Zato su pored čuvanja gnezda jedinog preostalog para orla krstaša od lovokradica, prisustva poljoprivrednika, oluja, ističe ona, Društvo i Lovačko društvo “Srpski Krstur”, koje im u tom poslu pomaže, zaduženi i za čuvanje staništa od postavljanja otrova i podizanja svesti građanima koliko je to opasno.

Ako bi se jednoj od ove dve ptice nešto desilo mi više nemamo tu vrstu u Srbiji, a stoji nam na grbu i dičimo se time. To je stvarno jedna velika ironija – rekla je Mišković.

A kako je orao krstaš završio na srpskom grbu?

Mišković navodi da je od pojedinih ljudi o tome čula dve vrste predanja, a jedna od njih kaže da je to ptica koja je najviše viđana na ovim prostorima i koja se gnezdila na hrastu – drvetu koje naš narod smatra svetim.

– Mi smo hrast doživljavali kao svetinju. Posebno te stogodišnje hrastove koje smo obeležavili krstom. Krstaš voli takvo drvo, i zato je i dobio taj narodni naziv, jer su ljudi viđali velikog orla na svetom drvetu. Nekako nam je logično da je ptica, koja je imala takvu simboliku u narodu, bila inspiracija za grb – ispričala je Mišković.

Druga priča, nastavlja ona, kazuje da mi nismo jedini na čijem je grbu orao krstaš i da smo ga najverovatnije preuzeli od drugih, jer su i rimski imperatori, austrijski carevi, Napoleon Bonaparta, pa čak i Nemci, za vreme Drugog svetskog rata, prepoznali tu pticu kao simbol i koristili je na svojim zastavama ili pečatima.

Heraldičar Nemanja Štiplija smatra da se na našem grbu ne nalazi orao krstaš i da orao sa grba nema nikakve veze sa bilo kojom pticom iz prirode, već da je reč o heraldičkom srebrnom dvoglavom orlu.

Bez obzira da li je ili nije krstaš na srpskom grbu, činjenica je da ta vrsta u našoj zemlji izumire i potrebna joj je pomoć da bi opstala, a kako kaže Mišković, izgledi za to su mali.

– Ali, mi smo optimistični, jer nam dobre vesti stižu iz Mađarske. Oni su 1995. spali na 30 parova krstaškog orla i od tada su puno uložili u projekte, tako da danas imaju oko 150 parova. Pošto se kod njih krstaš oporavlja, moguće je da se neke jedinke spuste ovde i da sa našim mladim pticama oforme par – rekla je Mišković.

Međutim, dodaje ona, za tako nešto potrebno im je dobro stanište, mirno i izolovano od ljudi, ali i stari, visoki hrastovi, kakvih, takođe, u Vojvodini više nema, jer je i to, za nas sveto drvo, snašla ista sudbina kao i orla krstaša.

Kudravi pelikani posle 100 godina ponovo stigli na Dunav (VIDEO)

Čitajte Luftiku na Google vestima

Tamara Obradović

Običan konzument društvenih mreža, američke literature i pomfrita.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

615 Shares
615 Shares
Share via
Copy link