Magazin

Ne volim majčin dan otkad uz cveće idu i sveće

Svi smo se, ili ćemo se, pre ili kasnije suočiti sa gubitkom roditelja. Prosto je neizbežno… I bolno… Uvek…

Tada zastanemo i razmislimo o stvarima koje smo dok su nam roditelji bili živi uzimali zdravo za gotovo, šta smo sve rekli i uradili, a nismo trebali i obrnuto.

Jedan takav dirljiv tekst na tu temu napisala je Ankica Ostojić za Lola magazin, a mi vam ga prenosimo u celosti:

Ne volim majčin dan otkad uz cvijeće ide i svijeća. Nije fer. Tada samo dođem iznad hladnog kamena i pričam sama, bez povratne informacije. Nije fer. Prerano je.

Vrtim po prošlosti, šta smo i kako smo, sjećaš li se ovoga i onoga? Ne želim se sjećati, želim da trenutak bude sada, želim da vidiš koliki je školarac. Da kažeš kako je sladak i ima li išta moje. Da vidiš kako je empatičan. Eto, to je možda moje.

Ne volim kad mu govorim kakva si bila, jer te se ne sjeća. I onda me napomene na mladost, sjetim se kako si krišom gledala jesam li došla s noćnog izlaska, jel mi auto ispred kuće, a uvijek sam ti govorila da spavaš, da se znam sama čuvati. I kad te uhvatim da viriš iza zavjese, a minutu poslije se praviš da spavaš. A jutro pokaže podočnjake. Oprosti za podočnjake.

Nismo zaslužili da završi onako brzo, nespremni na ishod. Nisam zaslužila da baš ja nemam baku čuvalicu, onu koja zna najbolje i koja pravi najbolje palačinke. I da baš ja nemam koga nazvati da pitam čime je najbolje skinuti temperaturu, i koliko jedna žlica šećera ima grama. Ne želim pitati google, želim tebe.

I da znaš da sada kuham, zvuči nestvarno jelda? Oprosti što nisam htjela učiti kad si mi pokazivala. Tata još uvijek ne jede ono što ja skuham. Toliko o kvaliteti.

Želim da ti pokažem novu haljinu i da se prekrstiš uz onu:” Ne znam šta će ti koliko ih imaš”.

Želim da pijemo kavu pod japanskom jabukom. Nismo ih dovoljno popili. Oprosti što nisam imala vremena. Da sam znala imala bi ga. I da ti kažem da sada radim ono za što sam učila, što me usrećuje. Samo ti ne bi pričala o bolestima. Toga nam je ionako bilo previše. Kvragu, što se i na nas sve zalijepilo.

Sad je kasno za sve, osim da ti kažem da fališ. Jednako kao i prvoga dana, i prve godine kada sam skinula crninu i obukla se da idem kod tebe na kavu. I vratila se s vrha stubišta, kad sam shvatila da nemam gdje.

Osim hladnog kamena i nade da si tamo gdje te više ništa ne boli, odakle nas pratiš i vidiš koliki je školarac.

Cvijeće i svijeća. Sedmi put.

Dirljiva pisma dveju mama vraćaju veru u ljudskost

Ne zaboravite da lajkujete Luftiku