Kolumne Magazin

Zašto se ljudi u Srbiji ponizno izvinjavaju na svakom šalteru?

eps-salter
Foto: KURIR/NEMANJA PANČIĆ/Ilustracija

Sinoć, oko 15 do 9, prodavačica je rekla drugoj prodavačici: „Tačno ovo radi namerno!“. Onda je ova odgovorila: „Čeka ceo dan da kupi toalet papir i sad je našla da dođe“.

Toalet papir je kupila starija žena koja je kroz vrata prodavnice ušla petnaest minuta pre zatvaranja. U korpu je stavila još i pavlaku i sos za špagete.

Ekspresno je obavila tu kupovinu skoro trčeći među rafovima, pri tom se sve vreme izvinjavajući i pravdajući: „Joj, izvinite, sad sam videla da mi ovo fali, brzo ću!“

Bezglavo je jurila po oribanim pločicama, pazeći da ih negde ne zamulja, da prodavačice ne bi morale opet da ribaju.

Na kasi se ponovo izvinila, tri puta. Prodavačica je samo odsečno rekla: „U redu“.

Pre dve nedelje u ambulanti, stariji čovek skoro iskopanog oka provirio je kroz šalter da se tako unakažen javi sestri.

„Izvinite – kaže joj glasom ranjenog slavuja – poderao sam se o armaturu, jel može, molim Vas, neko da me pogleda?“

„Sačekajte“, kaže sestra.

„Dobro, dobro“, utišava se čovek, ali ostaje na tom prijemnom šalteru nadlakćen i krvav.

„Čula sam šta se desilo, sačekajte u čekaonici, neko će Vas pozvati. Niste jedini“.

„Izvinite, dobro… sad ću ja tamo … izvinite“.

Pre tri meseca u Dečijoj bolnici majka pokušava da bolesnom detetu uhvati urin u čašicu, dete plače, nervozno je, cure mu sline. Sestra je donela tri šprica u kojima su antibiotik, fiziološki rastvor i probiotik. Mama bi volela da ima stotinu umesto dve ruke.

Dok joj stavlja špriceve na krevet, sestra izgovara hladnim tonom: „Zašto niste vratili u hodnik na sto ovaj doručak?“.

„Nisam stigla“, kaže bleda i na stolici skrvčena majka i dodaje: „Izvinite, molim Vas“.

Sestra kaže: „Vratite ga i sklonite ove igračke sa stola, tu samo flaša sa vodom sme da stoji“.

„Izvinite, evo, hoću, juče se igrao, pa je onda dobio ponovo temperaturu, pa nisam stigla da sklonim. Celu noć ga rashlađujem“,  mama skoro plače, ali nastavlja da se izvinjava, jer tu je ko zna još koliko, ne bi da se zamera.

U mali butik u centru grada ulazi siromašna devojka sa mamom. Sve to nekako izgleda kao veliki kontrast, njene puknute patike i uglancane cipelice pored lutkinih stopala u izlogu.

Stara majica na njenom mršavom telu i svilena bluza prebačena preko neke ogromne kožne torbe stavljene preko ruke lutke. Mama gleda kao na vašaru, sve joj lepo, ko capalo u celofanu, ništa ne pipa. Ćerka ide iza njenih leđa i ćuti.

„Koliko vam je ova košulja?“, pita konačno žena.

Prodavačica obučena kao iz modnog magazina, visoka i zgodna, prenašminkana, prevrnu očima i kaže: „To je bluza“.

„Koliko košta ta bluza?“, posramljena žena se udaljava dva koraka od bluze (košulje) da napravi prostora prodavačici da vidi cenu koju ova, kao, ne zna.

„Dve hiljade i stopedeset dinara“, vrati cenu drečavim noktima u unutrašnjost bluze. I zatim nastavi, okrenuta leđima majci i ćerki, da namešta ofingere i garderobu na njima.

„Hvala“, kaže mama i izlazeći iz butika, uhvati ćerku za ruku.

Prodavačica je onda uzela neki sprej sa mirisom poljskog cveća i počela da mi šprica nad glavom, po prostoru.

„Izvoli – kaže mi cvrkutavo – mogu li nekako da pomognem?“.

Možeš, ošamari se jako, pomislim u sebi, a kažem „ne možeš“ i izađem.

Tri dana pre toga čovek na šalteru Biroa pokušavao je da dobije informaciju da li da se prijavi ili ne, nezaposlen je, treba mu neka potvrda da bi dete dobilo dečiji dodatak.

Radnica ga gleda kao zmija zbunjenog skočimiša. Spremna je da ubrizga malu dozu otrova, iako je tek početak radnog vremena.

Treba ti to, to i to, nabraja i odlaže ujed.

„Znači, ne treba mi ništa iz Opštine, nekad je to trebalo?“, kaže čovek.

„Jel ti mene ne čuješ, donesi šta sam ti rekla i nemoj sad da mi se ovde praviš pametan!“, otrov je ubrizgan.

Paralisani čovek joj se izvinjava osamsto puta, kao da će mu ona isplaćivati dodatak, a ne nesrećna država.

Jutros u kafiću majka kaže konobaru: „Meni dajte kafu sa tek, tek mleka, a njoj ceđenu narandžu, ali ako narandže nisu iz frižidera“. On joj kaže da ne zna za narandže. Ona kaže: „Molim Vas, malo je prehlađena, samo pogledajte da nisu iz frižidera“.

„Onda je najbolje da joj kupite sokić iz radnje, tamo znate da nije hladan“, zakucava konobar.

I tako dalje, i tako dalje, i dalje… sve do izvinjavanja što nemamo sitno, i što smo sa dve hiljade dinara ušli u prodavnicu ili seli u autobus.

Gde god da kreneš, da bi te neko uslužio, zalečio, izlečio, uneo u sistem, overio knjižicu, izdao ličnu, usmerio, napravio kafu s malo mleka, pokazao bluzu ili košulju, ljubazno rekao cenu, poslušao… moraš da se grbaviš kao da si gubav i IZVINJAVAŠ ljudima koji su plaćeni za taj posao.

„Izvinite“, ako dođeš u prodavnicu u okviru radnog vremena koje je napisano na vratima, kao da pljačakaš, a ne kupuješ namirnice koje ONI PRODAJU. Kao da otimaš, umesto što ostavljaš njima u kasu novac.

„Izvinite“, ako dođeš krvav i rasečen u ambulantu, jer „koji kurac ne gledaš kud ideš i kako sečeš taj metal“ , kao da ne plaćaš zdravstveno, nego će sad oni da te leče onako gratis, ko pokupljenog s ulice.

„Izvinite“, ako na šalteru na Birou pitaš šta ti treba od papira, jer „sad si našao da se raspituješ pred godišnji odmor, šta si čekao do sad“.

„Izvinite“, ako si ušao u butik i samo pitao, bez pipanja, koliko je košulja, što si se usudio da svojom pojavom „usmrdiš“ robu iz Turske tek opeglanu i uopšte uđeš tu, pored svih seknd hend radnji.

“Izvinite”, ako si zaboravio da vratiš kameno parče pice u bolnički hodnik, jer SAMO si celu noć SAM spuštao temperaturu, uzimao urin, ubrizgavao sadržaje iz deset špricava, nunao svoje bolesno dete koje te treba daleko više nego gurajući sto sa hranom taj tanjir.

Ovde da bi izvukao jedan osmeh, trunku ljubaznosti i razumevanja treba ti u startu dvesta grama kafe i gusti sok od breskve. Da ne pričamo dalje, oko ozbiljnih stvari, onih koje se tiču života.

Ljudi se po bolničkim hodnicima, Biroima, SUP-ovima, migolje ko crvi, paze kako će se nakašljati, koju reč će reći, kojim tonom, u kom momentu… da slučajno ne bi razbesneli zaposlena nadrkana lica.

Ako omaše u proceni, i razbesne ih, onda ide dodatna serija izvinjavanja kao da u najmanju ruku nešto želimo da dobijemo na lepe oči. Izvinjavanje bez potrebe, a zbog potrebe da te neko tretira ko čoveka koji je platio ovako ili onako za uslugu koju treba da dobije.

Svi navedeni, a doživljeni primeri nisu pravilo, ali ih ima, i previše da bi se podnelo.

Oni divni, požrtvovani izuzeci, oni koji čoveka tretiraju kao čoveka (posebno u bolnicama) i cene ga, baš kao i taj svoj posao, trebalo bi da budu nagrađeni.

A pošto se to ovde teško može desiti, ostaje nam samo da verujemo da im ta nagrada stiže sa neke druge strane, u vidu ličnog zadovoljstva i mirnog života… što je još vrednije.

Zbog čega crnogorske vlasti tretiraju Saru Vidak kao okorelog kriminalca?

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

komentara

Klikni da objaviš komentar

  • zato što su glupi
    umesto meni da se šlihta poreski parazit, očekuje ja njoj
    pa delujem kao ludak što mi ne pada na pamet
    takve treba u lice ismevati

  • Kad god poželim da podelim neki tekst ove autorke (a, priznajem, desi se često), dođem do kraja, gde piše “O autoru” i izgubim želju da dobar, čitak, poučan tekst podelim. Nekako mi taj opis deluje bahato i nadmeno. Ne može neko biti naš glasnogovornik, ako ga mi za to ne odredimo… Ne znam zašto me to svaki put odbije, ali je istina. Sada sam već na početku teksta skrolovala dole i videla da je ista autorka. Možda je svaka reklama dobra reklama i možda samo mene ovo dotiče. Odličan tekst, inače, nažalost bez deljenja i ovaj put.

    • Jelena, izvini ali nemoj da se prenemažeš. Ako ti se svidja tekst podeli ga. Ako ti se ne svidja, nemoj.

      • Govorim svoje misljenje u svoje ime. Ne vidim kako to tebe dotice. Ti citaj sta hoces, radi sta hoces i ne prenemazi se! I izvini, naravno.

    • sad ce da ti se autorka ponizno izvini, jedno tri puta , pa da ti podelis ovaj tekst koji ti se svidja, al ti se ne svidja autor. do ti se ne izvini. ( da nisi mozda salterusa ?)
      sizofen narod definitivno.

      • Šizofren narod? Zato što joj potpis zvuči nadmeno? I meni potpis zvuči nadmeno, kao persijska princeza koja se ponižava da eto, tu nešto piskara za nas.

      • zapravo, diplomirani psiholog, ako te bas zanima. a, sve i da sam salterusa, kakve to veze ima s celom pricom? i, nisam, sizofrena, provereno. ti slobodno naidji kod mene na posao, da te proverimo. more mrs, right back at you!

    • Sta je lose u opisu? I sto je bahato sto je neko napisao sta je po zanimanju? Prenosi utiske o onome sto je pokrece, vrlo lepo receno. Nije zapisnicar. Pa i nije. Novinar je. I vrlo fino pise.

  • Tužna istina naše Srbije. Gde god odete sačekaće vas pogledi, prekori,neljibaznost, jako je malo onih koji zaista rade svoj posao kako treba, koji se prema ljudima odnose kao ljudi, jer to je ceo smisao posla! Da budeš čovek, posštuješ i uvažiš drugog čoveka, osmeh je sasvim dovoljan! Nažalost neki to nikada neće razumeti.

  • Menjace se ovo, smatram da mi novije generacije nismo takve. Ja na primer znam da sam ja tim konobarima ili prodavacima na prvom mestu, i ako mi se ne svidja njihovo ponasanje ili necu ostaviti baksis ili necu kupiti robu.
    Jedan od primera, devojka i ja narucujemo palacinke u jednom od restorana, i konobarica je bila jako drska bez imalo postovanja, pa smo se samo pokupili i izasli, posle nek razmislja. Ima mesta u gradu (Novom Sadu) gde cene sto si dosao, naravno treba naci ta mesta.

    Jos jedan primer, danas u Pastorovom Zavodu sam isao na pregled jer me ujeo pas, oni me ubedjuju kako u Srbiji vec 30 godina nema besnila, i da mi ne treba preventivna vakcina i da drzava ne moze svima da daje tu vakcinu zbog budzeta. Rekao sam ja zelim tu vakcinu, placam velike poreze drzavi za zdravstvo i sve ostalo, ima da mi daju vakcinu koja moze da mi spasi zivot, jer ko mi garantuje da 100% nema besnila.

    Tako da smatram da mi mladji koji smo vec videli kako se ponasaju prema nama u drugim drzavama, sa dovoljno samopostovanja mozemo da budemo kupci/korisnici koji ocekuju maksimum, i ne zanima nas da je ta radnica, salterka imala los dana ili ide na godisnji prekosutra i ne zanima je sta ce se desavati naredne 2 nedelje u ofisu.

  • Naprosto zamena teza. Svi navedeni su uslužna delatnost, znači, mi od njih treba da dobijemo uslugu, mi njima obezbeđujemo platu. Ali, oni se ponašaju bahato, a mi kao vaspitani se izvinjavamo, da ne bi bili “skrajnuti”. Nažalost naša stvarnost.

  • Odličan tekst. Kao i uvek.
    “Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.” Nikad kraći, koncizniji i bolji opis o autoru nisam pročitala. Obično o sebi pišu pasuse i pasuse te deo o autoru bude duži od samog teksta.
    Jovana, samo napred!

17.9K Shares
17.9K Shares
Share via
Copy link