Kolumne

Imaš 40 i peglaš se filterima za društvene mreže. Pa sram te bilo!

jovana-instagram-lutka
Foto kolaž: Jovana Kešanski

Čačkala sam danas malo instagram i naletela sam na ovaj efekat gde postajem jednim klikom lepa “ko maca ispod repa”. Imam 41, jasno je da mogu da se zezam na svoj račun, ali šta da radimo sa decom, tinejdžerima koji sebe menjaju svaki dan i sve ove promene shvataju vrlo ozbiljno, vrlo lično.

Ćerka me je videla da gledam u telefon, pa je prišla da pita šta radim. Ne dajem joj telefon, mala je, ima šest godina, ali me je zanimalo da vidim šta će da kaže kada me vidi “izmenjenu”. Hoće li reći “mama ti si meni uvek lepa” ili “lepša si u prirodi”.

Kako je nagnula glavu da pogleda u telefon, taj efekat je nju “uhvatio” u promenu i za tren oka dobila je puna usta, krupne oči i mali nosić. Toliko joj je bilo interesantno, da sam je jedva ubedila da se makne. Na putu do školice pitala sam joj gde je sebi lepša. Rekla je: Pa, malo više tamo gde sam kao princeza (što znači da mogu da otpišem onu “mama ti si meni uvek lepa”)

Ima šest godina i zaboravila je na to posle dvadeset minuta.

Postoji li način da mladi zaborave na mogućnost korišćenja svih efekata koji im se nude na instagramu i prihvate sebi onakvima kakvi zaista jesu? Sa većim nosem, malim grudima, gojazniji, mršaviji, krivih nogu, većih ušiju, sitnih tankih usta?

Svakodnevno srećem devojčice, malo je mesto, znamo se, koje sebe na fotografijama menjaju do besvesti. Nijednoj se ne sviđa nos, nijedna ne može da podnese svoju kožu, svoj ten, nijedna nije oduševljena svojim usnama i onda ih menjaju, tamo gde mogu, da budu “lepše”, da dobiju više lajkova, komentara, pohvala, prihvatanja. Da zavole sebe. To je taj klizavi period kada je samopouzdanje na tanjušnim nogama, a biti prihvaćen važnije od svega.

Nije to više zapališ cigaru i “naš si”. Sada ide drugačije.

Kada uđem na Instagram čini mi se da niko ništa ni ne kači osim svog fotošopiranog tela i života.

Pre neko veče, muž na putu, dete konačno zaspalo, peglam hrpu veša, nasula sebi gorki list sa strane, pustila TV, gledam kroz njega, kosa zgužvana u punđu, pas se ispiškio pre pola sata, lokva pola metra u prečniku, podočnjaci imaju podočnjake, ten kao da me je hiljade vampira sisalo, i još uvek to rade… stigne mi poruka, neko mi piše: Hvala ti što deliš sa nama svoju borbu sa anksioznosti.

Ostanem malo na mreži, pogledam dve tri priče. Pa, Sunce ti poljubim to snimak kako se rade nokti, snimak iz frizerskog salona, iz spa centra (još uvek ista žena), snimak sa profesionalnog fotografisanja, snimak sa večere sa prijateljima…

U mojoj priči pogrbljena mama peče palačinke, pas pre piškenja sa rajfovima okačenim na telo, crtež ćerke. To je to. Moj život u tri priče. Nigde nokta, nigde teretane, nigde butine, sise, večere, welnesa, nigde restorana.

I iskreno, briga me.

Sa tim sam odavno raščistila. Da sam htela tako, tako bi bilo.

Ali kad to sve gledaju mladi, šta mi njima poručujemo: Život je dupe, spa, restorani, auta, šampanjac.

Bogami nije deco. Zajebavaju i sebe i vas. To je predstava. I taj nos. I grudi. I ten. I usta.

Pogledajte mene gore na fotografiji.

To je realnost. Takav kuglica nos, toliki podočnjaci. Takve razmaknute obrve. To je to. Nema predstave. Kome da se dokazujem? Za koga da peglam lice, pućim usta ko majmun, brišem podočnjake?

Za lajkove?

Pa može se podrška dobiti i na drugi način. Prihvatanje. Priznanja.

U radnoj sobi sam na zid ukucala fotografije Vudija Alena, taj čovek ne može ni kroz filter da se ulepša, ali njegov talenat za pravljenje filmova sve na njemu bacio je u osmi plan. Čovek je u svom poslu genije, za mene.

I uopšte me ne zanima njegov nos, uvo, visina ili bolje reći nizina, oči, usta. Njegovi filmovi i muzika iz njih mene raduju, čine me srećnom. Ima li nečega boljeg od toga?

Marija Šerifović priznala je javno da je gej, ništa nije operisala, menjala, koliko znam ne pušta se kroz filtere ali njen glas je magičan i on čini da niko nijednog momenta ne dovodi u pitanje bilo šta sa njenim izborom ili izgledom. Ona svojom pesmom pokreće emocije. Šta je bolje od toga?

Hoću da vam kažem da fizički izgled NIJE sve što možete da ponudite. Da je tako, ovaj svet bi propao (nismo daleko). Jebeš život ako si ga sveo na nos, sisu, dupe, biceps, stanjen struk, ako ga živiš da bi ga kačio na mreže, ako ga živiš da bi ga drugi lajkovali (a ti sjeban), ako sebe ne možeš u ogledalo da pogledaš.

Tužno je to. I vodi ka ozbiljnim posledicama.

Jedna studija pokazala je da je 40 odsto korisnika instagrama izjavilo da se počelo osećati neprivlačno sa početkom korišćenja ove aplikacije, dok je četvrtina tinejdžera izjavila da se ne osećaju dovoljno dobro od kad su počeli da koriste instagram. Istraživanja su pokazala da korišćenje ove aplikacije povećava suicidne misli kod mladih.

Kako i ne bi, kada ne umeju da prihvate sebe bez promena ličnog opisa i lajkova.

Zato svima matorcima koji se ubiše da i u četdesetoj menjaju filterima svoje lice, sužavaju struk, menjaju nos, uvećavaju usta, plasiraju luksuz i izoperisano telo kao preduslov sreće, kažem: Sram vas bilo! Ajde što lažete sebe, nego lažete i ovu decu koja vas gledaju i koja nesvesno počinju da veruju da je jedino to važno, pa ako ne uspeju da to ostvare (a neće) padaju u tugu, beznađe, očaj i depresiju.

Marija, budi zahvalna što te trpe – imaš 40 i dete!

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

3.4K Shares
3.4K Shares
Share via
Copy link