Nekadašnji pripadnik Hrvatke vojske Mladen Novak Mrakan iz Vukovara kao dvadesettrogodišnji mladić otišao je na front zarativši sa dojučerašnjim komšijama. Od 1. avgusta 1991. godine pristupio je oružanim snagama Hrvatske, a već 20. novembra iste godine pao je u zarobljeništvo.
Oslobođen je tek 14. avgusta 1992. tokom razmene zarobljenika u Nemetinu, da bi se već 6. januara 1993. godine vratio u vojnu službu gde je i penzionisan 21. februara 1996.
Iako je reč o čoveku koji je ratovao za “drugu stranu”, koji je preživeo sve ratne strahote, on se u intervjuu za hrvatske medije dotakao i onog ljudskog momenta i osoba koje i danas pamti po svojoj iskazanoj humanosti u najtežim okolnostima.
Život piše romane, a ljudi stvaraju horore.
Iako ranjen, mučen i izgladnjavan u zarobljeništvu ipak je srećan što je živ i ima porodicu. U svojoj priči posebno je apostrofirao jedno ime. Reč je o našem čoveku, Srbinu, Momčilu Đorđeviću.
Prenosimo delove ovog interesantnog intervjua urađenog 2020. godine, uz apel Momčilu Đorđeviću da se javi redakciji Luftike ukoliko je i dalje među nama, te ako ovaj tekst nekim čudom dođe do njega.
“Da opet zaratimo, biste li krenuli u rat?
– Ne. Puno sam toga prošao, propatio, i previše za jedan život. Sad vodim bitku za svoj život, svoju ženu, svoje dvije kćeri.
U Vukovaru su borbe trajale mjesecima. Granate i pucnjevi čuli su se dan i noć, nije bilo minute tišine. Bio sam u Borovu naselju, bilo je gadno.
Tog 19. studenog naišao sam na Hrvoja Mađarevića, našeg vojnika koji je bio ranjen u nogu.
Trebao sam se naći sa suborcima na dogovorenoj lokaciji, ali nisam mogao ostaviti tog momka, prebacio sam ga preko leđa i izvukao ga iz tog pakla. Jedva sam ga nosio jer sam na sebi imao i oko tisuću metaka, pušku…
Kasnije smo obojica zarobljeni i iako su mnogi umrli, nas dvojica smo preživjeli. U logoru ga nisam vidio, ali poslije smo se našli, izgrlili se, izljubili. Kad sam došao u logor, najprije sam zapazio sablasnu tišinu, za razliku od one neprestane buke bombi iz Vukovara. Ali tišina je brzo prekinuta…
Niti sam klao, niti sam silovao, branio sam svoj dom. Prvu večer kad su nas stavili u te štale došli su četnici i pucali rafalima po toj građevini. Bile su dvije štale, jedna se zvala Maksimir, druga Poljud.
Kako su vas hranili u logoru?
– Prvih par dana ništa. Pa potom samo voda, a onda dva puta dnevno pola kriške kruha i feta salame. Tek kad nas je posjetio Crveni križ dobivali smo redovito neku čorbu. Ali sve je to bilo ništa.
Visok sam 185 centimetara, a kad sam izašao iz logora, imao sam jedva 69 kilograma. Izgubio sam dvadesetak kilograma. Nekad bi nam dali konzervu ribe iz Crvenog križa, ali bez otvarača. Gladni smo, a nismo mogli otvoriti konzervu. Smijali su nam se…
Jesu li svi bili nasilni?
– Većina. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević. Dao bi mi vode, nekad hrane, nije me tukao, pitao je kako sam. Bilo je ljudi među njima, ali, nažalost, bili su u manjini. I nije se smjelo znati da nam pomažu.
Jeste li pokušali doći do Đorđevića?
– Da, već godinama. Tražio sam, raspitivao se, ali neki su rekli da je poginuo, drugi da je nestao. Ako ovo čita, neka mi se javi. Iako ne znam koliko će mu ovo pomoći ako se pročita u Srbiji. Ali želim da se zna i da bude zapisano da je taj čovjek bio – čovjek. Pomagao mi je dok sam bio u samici, mogao me je tući, mlatiti, ali nije bio takav tip. Dao bi mi vode, izvodio me u šetnju koliko je mogao. Sjećam se i jednog drugog policajca čije ime ne znam. Njega su specijalno slali u samicu da me tuče.
A onda mi je rekao da to ne može, da to nije njegov rat i da ga se j..e i za srpskog i za hrvatskog predsjednika.
Protiv poštenih Srba nemam ništa.
Hrvatsku je najprije branilo 200.000 vojnika, a zatim, evo, i više od pola milijuna branitelja.
– Nakotilo se, prijatelju, puno toga, a većina nije ni vidjela pušku. Sada su sve sami generali nakon bitke. Meni govore kako sam se trebao ponašati u logoru, da smo trebali pobjeći, da sam trebao napraviti ovo ili ono… Ma koje su to gluposti, sve neki heroji iz ureda u Zagrebu. Ne mogu to ni slušati.
Gdje ste ranjeni?
– Najprije sam ranjen u noge, da bi me kasnije geler pogodio u obraz, 10 centimetara iznad vratne žile. Da je bilo niže, danas ne bih razgovarao s vama. Kad me je to strefilo, zagnojilo se, bila je strašna rana i muka. To se dogodilo prije odlaska u logor.
I imao sam bradu, cijeli natečen. U logoru su pitali što mi je, ja sam rekao da mi je otekao zub jer su imali poseban pik na ranjenike.
Kad ste izvadili geler?
– Ha-ha, tko kaže da sam ga izvadio?
Niste?
– Nema potrebe, ne stvara štetu, liječnici ne bi sada to raskopavali. Redovito ga snimamo i pratimo miče li se. On ne putuje. Sa mnom će u grob.
Što ste prvo kanili učiniti kad ste čuli da će doći do razmjene?
– Popiti pivo i najesti se pečenog krumpira. Sjesti ko čovjek i na miru popiti to pivo. Nema čovjeka koji je bio u samici a koji nije pomišljao da se ubije. Prošlo mi je kroz glavu, e nećeš se ubiti a da nisi popio pivo. I to me je održavalo jedan dan, drugi dan da želim vidjeti roditelje, treći dan da želim ponovno okusiti pečeni krumpir…
I danas od svega imate posljedice?
– Nisam se pošteno naspavao 30 godina. Malo odrijemam, ali da sam imao komad sna od osam sati, to u zadnjih 30 godina nisam. To najbolje zna moja žena. Dižem se noću, prevrćem po kuhinji, palim televiziju, gledam mobitel. Malo zaspem, malo se budim.
Imate li neku anegdotu iz logora?
– Imam ih više, ali ova mi je najdraža. Iz samica smo preko Crvenog križa mogli slati pisma svojim obiteljima, ali, naravno, Srbi su sve te poruke pregledavali. I uvijek je to bilo “mama, tata, volim vas, sve je dobro”… Ali jedan dan mi je bilo dosta svega i htio sam napisati drugačije pismo.
Napisao sam poruku u kojoj je bila pjesma “Najveći mrav u mom vrtu” od Atomskog skloništa. A ta pjesma ide ovako: “Najveći mrav u mom vrtu umro je od srčane kapi. Svi mravi tuguju, isplakaše sada suza već dvje, tri kapi…”
Nedugo nakon što sam predao pismo zovu me da dođem, dolazi neki komandant i pita jesam li ja Novak. Kažem da jesam.
A razgovor je tekao ovako nekako:
Komandant: Ma kome ti pišeš ovo?
Ja: Pišem mami Ljubici i tati Stjepanu.
Komandant: Lažeš, ovo su neke šifre. Kako mravi mogu da plaču? Govori kakve su ove šifre!!!
Ja: Ma mami i tati pišem. Stvarno.
Komandant: Jesi ti lud, mrav pa da umre od srčane kapi! Razbit ću te, lupat ću ti glavom o radijator.
Ja: To vam je pjesma od benda Atomsko sklonište.
Komandant: Eto vidiš, sklonište, i to – atomsko! Vidiš da su šifre. Priznaj, priznaj…
Ja: To vam je bend, hrvatski, rock i to…
I onda je netko bio dovoljno pametan da zna da govorim istinu, šapnuo je ovome panju i tek me je tada ostavio na miru. Čak je na kraju pismo poslao roditeljima.”
Izvor: Slobodna Dalmacija
RSE: Osnivač logora u kome su ubijani i mučeni Bošnjaci u Gradskom veću Beograda
Dodaj komentar