Magazin Srbija

Dragana i Brana su zaboravljeni heroji 9. marta i prkosnog naroda koji se pretvorio u stado

demonstracije 9 mart

Prošlo je 32 godine od prvih velikih opozicionih demonstracija u Beogradu, od tog čuvenog devetog marta koji je 1991. godine pao na subotu. Na ulice je izašlo oko 100.000 ljudi, stotine su povređene, a dva muškarca su izgubila živote.

Međutim, više od svih ostalih prizora, sećanja na početak revolucije budi slika jedne prkosne, hrabre žene koja stoji sa podignuta tri prsta direktno ispred policijskog vodenog topa.

Njeno ime je Dragana Milojević Srdić, bila je i ostala simbol ljudske hrabrosti i otpora diktatorskoj vlasti, ali je nakon svega ostala potpuno zaboravljena, zanemarena od strane svih učesnika 9. marta i tako sve do smrti 2010. godine.

Draganina fotografija je čak i tada, u vremenu pre interneta i mobilnih telefona, pronašla način da brzinom svetlosti obiđe ne samo zemlju, več čitav svet. Tog 9. marta 1991. godine, kad je Dragana prkosno stala pred mlaz vodenog topa, Beograd je bio poprište velikog obračuna demonstranata i policije koje je završeno smrću učenika Branimira Brane Milinovića i policajca Nedeljka Kosovića, hapšenjem Vuka Draškovića i izvođenjem tenkova na ulice. Povređena su 203 demonstranta, a uhapšeno ih je 108.

– Izašla sam na ulice mog rodnog grada, u Knez Mihailovu ulicu, šetajući do Trga Republike. Kao i svi ostali demonstranti, tražila sam demokratiju, slobodu misli i reči… Kordoni su bili sa obe strane ulica, a onda se najednom pojavio i vodeni top. Stala sam pred njega u nekoj mirnoj i dostojanstvenoj tišini, ne sluteći šta će da se desi. Najednom, na mene se sručio užasno snažan mlaz vode. Poklekla sam, pa se pridigla i krenula prema njemu… Kada se voda opet obrušila svom silinom, kao da sam bila spremna na to: ostala sam na nogama sa podignuta tri prsta! Tada je i nastala ona legendarna fotografija… Ubrzo je kordon bio probijen, a meni je prišao jedan čovek sa šajkačom i rekao: “Bravo, devojko!” Inače, tog dana sam u hotelu “Mažestik” srela i Zorana Đinđića, i Vojislava Koštunicu i Dragoljuba Mićunovića… Sa još nekim, meni nepoznatim ljudima, sedeli su iza nekih zatvorenih vrata – ispričala je 18 godina kasnije Dragana u intervjuu beogradskoj “Areni 92”. Prisećala se da je onako mokra izašla napolje i sušila se na košavi: “Neverovatno, ali posle toga se nisam ni zakašljala. Valjda zbog neke čudne energije koja je vladala…”

Nekoliko dana nakon toga upoznala se sa Vukom Draškovićem, koji ju je izljubio i čestitao joj, a govorila je na mitingu opozicije 13. marta. Stranke joj, međutim, nisu pomogle kada je počela policijska tortura. Svakodnevno su je zvali i pretili joj. Osećala se napušteno, a stiglo je i razočaranje u saborce iz martovskih demonstracija, piše Blic.

Kada je na jednom javnom skupu pokušala da priđe Vuku Draškoviću, on joj je uzvratio da se javi njegovoj sekretarici i zakaže susret. Posle je uvek dobijala poruku da je zauzet. Onda joj je krajem devedesetih Velimir Ilić lično potpisao pristupnicu za Novu Srbiju da bi je 2003. godine njegov telohranitelj izbacio iz Ilićevog kabineta.

A ona se junački nosila sa svojim usudom.

– Postala sam slika, a ne žena koja ima svoj život. Lepili su plakate s mojim likom, stavljali me na bedževe, priveske, objavljivali naslovne strane… Kitili su se mojim licem, a ja sam se svakog dana sve više razočaravala. Unesrećivalo me je što nisam bila ličnost, nego nekakav kip sa uzdignuta tri prsta koji koristi svima osim meni – prisećala se sa gorčinom.

Dragana je preminula 2010. godine. Na sahrani je bilo oko 50 najbližih ljudi, koji je nisu zaboravili. Ipak, njena slika nastavlja da živi: jednima kao poziv na to da treba još više da se bore i da ne posustaju, a drugima kao bolan podsetnik na to koliko je ta borba bila teška i bolna i na kraju – uzaludna.

I navijači Partizana prisetili su se danas (9. mart) Branivoja Brane Milinovića i obeležili 32. godišnjicu njegove tragične pogibije.

Partizanovci su u blizini mesta gde je Brana poginuo na današnji dan tokom čuvenih demonstracija 9. marta 1991. godine još pre 6 godine nacrtali mural.

Tada 17-godinji Branivoje bio je među demonstrantima kod “Londona” tokom protesta koje je organizovao SPO pod sloganom “Miting protiv petokrake” kad je na njih otvorena vatra sa ugla Kneza Miloša i Admirala Geprata.

Jedan od pet pogođenih bio je Milinović, ali je on jedini podlegao.

“9. Mart 1991. 15:55 – Grupa od pedesetak milicionara stacioniranih na uglu ulica Admirala Geprata i Kneza Miloša poteže automatsko oružje i puca rafalnim i pojedinačnim hicima prema demonstrantima kod “Londona”.

Pogođeno je pet građana. Jedan od njih, sedamnaestogodišnji Branivoje Milinović, zadobio je smrtonosnu prostrelnu ranu.

,,Voleo je pank, Irsku, Alana Forda, Vrisak Generacije, The Pogues, Partizan, Grobarstvo, svoj šmekerski izbledeli sivi 501, knjige, basket, pisanje pesama, istoriju, porodični odlazak biciklama na Adu nedeljom ili jamb, vopi, svoj kraj, ljude, gigantskog Irskog centarfora Tonija Kaskarina čijim je sličicama sa SP-a 1990-te izlepio gotovo cela vrata lokalne birtije.

Bio je dobar, pošten, iz fine porodice, pun ideala, alternativac i buntovnik, kao i nadprosečno inteligentan. Naravno, i klinac. To i velika pamet koju je posedovao nikako nije moglo da mu pomogne u vremenu koje je dolazilo. Zato je, valjda, i “prvi pao”.

Kao da je znao da mora da pročita knjiga, posluša muzike, odgleda predstava, pogleda PFC-a u 17 godina svoga života jer će mu pećinska gamad oduzeti budućnost..

Nikad prežaljen! Nikola

Na mestu gde su ga ubili (današnji Irish pub) svake godine 9.Marta u njegovu čast se pušta The Pogues.

Branivoje Milinović (1974-1991) R.I.P.

P.S. Da se ne zaboravi i NIKAD NE OPROSTI…”, piše na stranici Grobarski treš romantizam.

Izvor: Blic, Kurir, Noizz

Sin demonstranta koji je ubijen 1996. na kontramitingu: Nikada nismo saznali ko je ubio tatu

Čitajte Luftiku na Google vestima

Redakcija Luftika.rs

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

62 Shares
Share via
Copy link