Hrvatska spisateljica i novinarka Vedrana Rudana poznata je po svojim oštrim tekstovima i stavovima koji uvek izazovu burne reakcije. U svom novm tekstu ona se bavila temom udaje i porođaja u vreme pandemije koronavirusa.
Tekst objavljen na njenom sajtu prenosimo u celosti i u neizmenjenoj verziji.
Ne jebe me samo korona. Imam kćer, unuku, prijateljice, sama sam žena, nikad mi nije palo na pamet da zbog toga žalim. Ovih me dana sram što sam to što jesam
. Užasnuta sam. Nekakve hrvatske „nevjeste“ preklinju epidemiologe da im dozvole svadbe na kojima će biti stotine uzvanika.
Epidemiolozi koji o koroni ništa ne znaju, ali vide da ljudi umiru i da se razbolijevaju, muku muče kako pomahnitale „nevjeste“ uvjeriti da bi morale smanjiti doživljaj.
Zašto na tu temu mladoženje šute?
Zato jer se njima živo jebe koliko će im ljudi biti na svadbi. Za svakog je mladoženju svadba životni poraz, morat će potpisati da se odriču svih pičaka osim one koja uz njega stoji.
Nevjesti je dan vjenčanja Dan pobjede. Kokoška će konačno dobiti službenu potvrdu da je voljena i da je „normalna“.
Jebeš sve ako bar jedan dan u životu nisi provela u vjenčanici, na sebi nosila nešto staro, nešto novo, nešto plavo, nešto zaboravila sam što.
Bit ćeš, najzad, „zvijezda“.
Neudane sirotice će te gledati lude od ljubomore, udanima će biti dosadno do pakla dok budu slušale, najprije „zavjete“, a nekoliko sati kasnije viceve koje će pijan društvu pričati njihov njima do pakla dosadni muž.
Brak je institucija koja se odavno izlizala, pa ipak, „nevjeste“ i za vrijeme kuge dvadeset i prvog vijeka inzistiraju na cirkusu i gužvi.
A ovo, ovo oko poroda za vrijeme korone, ovo me dotuklo. Postoje luđakinje, da, luđakinje, koje inzistiraju da ih u vrijeme korone muž u rađaonici drži za ruku.
Porod bez muža i oca izaziva strašnu traumu kod supruge i bebe.
Ako te muž ne drži za ruku dok iz tebe izlazi beba, makar uz tebe i muža stajala i korona, ništa neće biti kako bi trebalo biti.
Sigurna sam da će me žene ovoga doba proglasiti babom koja govori iz prapovijesti, iz vremena kad su žene rađale daleko od muževa.
Neke divljakinje poput mene mislile su da je porod nešto toliko žensko, toliko intimno i toliko samo naše da nas u činu rađanja muško buljenje u naše krvavo međunožje može samo dekoncentrirati.
Koliko god moderne žene naglašavale ulogu oca u životu djeteta ne mogu poreći da smo i mi žene i oni muškarci prije svega životinje.
Kad se mačka omaci skriva svoje mačiće jer zna da će ih „tata“, ako ih se dočepa, pojesti da bi njihovu mamu mogao tucati.
Jednako se ponašaju i bijeli medvjedi. Nisu dečki baš toliko ludi za dječicom. Ako mi ne vjerujete pitajte razvedene žene kako im često stiže alimentacija.
Ne kažem da baš svi muškarci očekivanje rođenja djeteta rađe provode u kafiću nego u sali za rađanje. A opet, ako su toliko ludi da za vrijeme korone čekaju porođaj u sali, zašto se njihov glas ne čuje?
Kukaju samo buduće mame. Buduće tate, u skladu sa svojom prirodom, tu temu ne drže bitnom, pa epidemiolozima ne pišu srcedrapateljne apele.
Žene! Supruge! Majke! Pratite li statistike? U Hrvatskoj se raspadne svaki treći brak.
Otkud vam ideja da je navlačenje vjenčanice ono što će vas dovesti do orgazma nad orgazmima? Zašto ste sigurne da je rađanje vaš „najsretniji trenutak u životu“?
Korona bi za sve udavače i sve buduće mame morala biti alibi s neba poslan koji bi im mogao pomoći da odgode ulazak u sranje.
Cure, jasno mi je da ne kužite o čemu pišem. Znat ćete kad vaše tri i pol kilograma mesa žive vage bude slavilo petnaesti rođendan u podstanarskom stanu samohrane majke.
Komadi! Opustite se! Uživajte u slobodi! Ne pišite pisma! Čemu žurba? Ima vremena za plakanje.
Ova I’ma ozbiljih I velikih problema..