Magazin

Rođen sam u prodavnici cipela, bilo je neko sniženje, pa je moja mama umesto u porodilištu bila u tržnom centru

Već nekoliko godina svedoci smo fenomena da tržni centri postaju epicentri društvenog života. U tržnom centru ručamo, u tržnom centru se deca igraju, tamo se fotografišemo i ispijamo kafe s prijateljima, provodimo slobodne vreme i idemo u izlazak, a ponekad nešto i kupimo.

Taj trend odavno je prisutan u zapadnom svetu, a o tome kako na njega ni mi nismo ostali imuni piše Goran Đerić za portal Dotkom:

Rođen sam u prodavnici cipela, bilo je neko sniženje, i do 60 posto, pa je moja mama umesto u porodilištu bila u tržnom centru. U tržnom centru sam naučio da hodam, mama me je vodila od radnje do radnje i tako sam korak po korak prohodao.

Tata je imao običaj da me zatvori u dečiju igraonicu gde sam se spuštao niz tobogan, dok bi on sedeo u restoranu brze hrane i čekao da se izmorim, pa bi išli kući na spavanje. Jednom me je tamo i zaboravio, ali ja ništa nisam primetio jer sam u tržnom centru provodio više vremena nego kod kuće.

U tržnom centru sam naučio i da govorim, prva reč koju sam izgovorio bila je TOTALNA RASPRODAJA, to su zapravo dve reči, ali valjda sam bio napredno dete. U tržnom centru sam naučio i da pišem– A kao akcija, B kao butik, V kao Visa card, G kao gotovina, D kao dinar… I da brojim i to u procentima – 30%, 50%, 80%.

U tržnom centru sam se prvi put i zaljubio. Upoznao sam je na pokretnim stepenicama. Jurili smo se tako, ona se penjala, ja sam se spuštao, tako u krug, dok mi nije dosadilo…

U međuvremenu sam pošao u školu, a kako se tržni centar nalazio na sred puta od moje kuće do škole, na mestu gde je nekada davno bila bibiioteka, svaki dan posle časova sam svraćao tamo i posmatrao ljude kako su srećni dok troše mukom stečene pare na stvari koje će im kratkoročno koristiti (ili neće uopšte), a dugoročno zauzimati mesto u njihovim malim stanovima sa velikim kirijama.

U tržnom centru sam se prvi put potukao, u redu za kasu, a kako je vreme prolazilo, a ja stasavao, tamo sam se i prvi put zaposlio, u hipermarketu. Gurao sam kolica i postavljao robu na rafove. Poslovi su se ređali, ja sam napredovao da bi dogurao do menadžera u prodavnici ženskih parfema…

Život je bio divan, kao na reklami za novogodišnje popuste sa sve Deda Mrazom. Godine su proletele u sjaju izloga, savršeno ispoliranim pločicama, mirišljavim osveživačima prostora, večnim rasprodajama koje su delovale kao da se nikada neće okončati…

Jednog dana sam se popeo na krov tržnog centra, pogledao sam u nebo i skočio… Možda sam samo hteo da poletim…

Pao sam dole na parking, na čijem mestu je nekada davno bio park sa sportskim terenima, i razbio se od beton. Čuo se ženski vrisak, neka devojka je upravo tog trenutka dobila nagradno lakiranje noktiju u salonu lepote, imali su neku promociju… Mene niko nije ni primetio, samo su došle tetkice, polile su veliku crvenu fleku vodom i malo to izribale kako bi ljudi nesmetano mogli da nastave sa svojim životnim rutinama, kao što je guranje kolica iz prodavnice ka gepeku kola…

Jebiga…

Vi koji se folirate sa originalom, vi ste najveći fušeraj

Čitajte Luftiku na Google vestima

Redakcija

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

95 Shares
Share via
Copy link