Glavni urednik hrvatskog Globusa o tekstu iz ’92: Miro, izvini!

Pre nekoliko dana osvanuo je na Facebook-u tekst izvinjenja nedavno preminuloj glumici Miri Furlan, koja je, svojim likom i delom, zadužila kinematografiju i pozorišne scene diljem bivše/nekadašnje Jugoslavije.

Glavni urednik Globusa Zdravko Milinović izvinio se zbog teksta koji su objavili pre skoro 30 godina.

A u tekstu piše:

„Mira Furlan – „Težak život lake žene“. Ovaj naslov nosi prvi od tri teksta u nizu. Riječ je o feljtonu tjednika Globus, kojim je stavljen pečat na odvratnu hajku što je protiv velike hrvatske glumice preminule prošloga tjedna vođena koncem 1991. godine. Njezin grijeh bila je uloga koju je prihvatila odigrati na kazališnim daskama u Beogradu, na Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu. Zbog te uloge i zbog činjenice da nije željela prihvatiti svijet kakav su početkom devedesetih nudili gospodari rata, svijet u kojem je podjela na „naše“ i „njihove“ savršeno jasna i definitivna, Mira Furlan u Zagrebu je obilježena kao izdajnica. U matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu dobila je otkaz, koji je potpisao njezin kolega Dragan Milivojević. Na njezinu adresu, kako je sama pisala, dobila je „neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana“. Dobila je i etiketu izroda i ostala je bez stana u Petrovoj ulici, koji joj je baka ostavila u nasljedstvo.

Miri Furlan nije ostalo ništa drugo nego da ode u izgnanstvo, u Sjedinjene Američke Države, ali žurnalistički hrvatski asovi ni tada je nisu ostavili na miru. Feljton tjednika Globus, u kojem su joj njegov autor i nadređeni urednik pedantno „izvadili utrobu“, objavljivan je između 31. siječnja i 14. veljače 1992. godine. U to je vrijeme Mira Furlan sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, već bila u SAD-u. Tekst je nepotpisan, točnije potpisao ga je „Globusov investigativni tim“, a svoj glodurski potpis na njega je stavio Denis Kuljiš, kojega su u kolovozu 2019. godine brojni hrvatski novinari i novinarke u legendu ispratili ganutljivim oproštajnim napisima, gdje je spomenuti figurirao kao najveći hrvatski novinar otkad je hrvatskoga novinarstva. Globusov feljton o Miri Furlan, što će se kasnije doznati, pisao je novinar Rene Bakalović. Lupiga se potrudila i pronašla sva tri nastavka ovog sramotnog, mizoginog i huškačkog feljtona.

U podnaslovu teksta „Težak život lake žene“ urednik je naveo: „Nakon ogorčenja hrvatske javnosti zbog nastupa Mire Furlan u beogradskim kazalištima, zagrebačka glumica pobjegla je u New York i odlučila napustiti glumu“. Tekst je opremljen s dvije fotografije iz gimnazijskih dana Mire Furlan i jednom fotografijom iz filma „Horvatov izbor“ Eduarda Galića, na kojoj vidimo obnaženu Miru Furlan kako se kupa u kadi. „Globusov investigativni tim“ iza kojeg se krio spomenuti Bakalović u uvodu teksta će otkriti: „Za nedavnog boravka u Sjedinjenim Državama, naš je urednik pokušao stupiti u vezu sa zagrebačkom glumicom Mirom Furlan, koja odnedavno živi na zapadnom Manhattanu u New Yorku. Nije dopro dalje od telefonskog razgovora s beogradskim režiserom (Zagrepčaninom porijeklom) Goranom Gajićem, Mirinim suprugom. Od intervjua nije bilo ništa, jer je Gajić revoltiran pisanjem hrvatskog tiska o njegovoj supruzi. Osobito ga je teško pogodilo pisanje Globusa, kaže, jer u njemu rade mnogi njegovi bivši prijatelji. ‘Uništili ste mi život’, kaže Gajić, iako se u brojnim osvrtima na ponašanje Mire Furlan, koji su se u posljednje vrijeme pojavili u hrvatskim medijima, njega uopće ne spominje.“

Ovaj bezosjećajni cinizam, čuđenje što suprug Mire Furlan tvrdi da su mu Globus i slični uništili život, iako se njega uopće ne spominje, nije ništa u odnosu na ono što slijedi u nastavku teksta. Uz blagoslov i na poticaj svojih urednika, Rene Bakalović doslovno je Miri Furlan pobrojao sve ljubavne partnere, igrao se psihijatra ocjenjujući njezino psihičko zdravlje, navodio njezine navodne pokušaje samoubojstva, čitatelje upozoravao na njezinu navodnu „zluradost prema Zagrebu“ i išao sve dotle da opisuje kako je na majčinom sprovodu doživjela navodni živčani slom. U prvom tekstu feljtona Globus je čitateljima isporučio detalje o srednjoškolskim ljubavima Mire Furlan, opisao kako je plakala kad se u četvrtom razredu gimnazije raspala jedna njezina ljubavna veza.

„Nekako u to vrijeme Mira je doživjela i prvo glumačko iskustvo. Ambiciozni gimnazijski lektor David Jolly pripremio je sa svojim učenicima kontroverznu suvremenu englesku dramu ‘Live like Pigs’ (‘Živjeti poput svinja’). U izazovnom komadu Mira Furlan dobila je najprovokativniju ulogu: glumila je mladu prostitutku. Kao da je usud odmah ostavio pečat…“, napisao je Bakalović, dodajući da su joj „često nudili uloge slobodnih žena“ te da je „javnost nerijetko zbog takvih njezinih uloga bila podijeljena“. Tekst pod naslovom „Težak život lake žene“ autor Bakalović završava opisom sprovoda glumičine majke te piše: „Na sprovodu je doživjela živčani slom, odbivši od sebe poznate koji su joj željeli izraziti sućut.“ Iza posljednje degutantnosti u prvom tekstu feljtona stoji zlokobna i prijeteća najava: „nastavit će se…“

Dakako, nastavilo se već u sljedećem broju Globusa, onom od 7. veljače 1992. godine. Naslov teksta: „Nespremna za životnu ulogu“. U podnaslovu stoji pitanje: „Zašto su samoubilačka raspoloženja dolazila neposredno nakon najvećih priznanja ili ostvarenja ljubavnih veza kojima je toliko težila?“ U uvodu autor navodi da je majka Mire Furlan bila Židovka.

„Priča se da je dobar dio rata ustrašena provela u ormaru“, navodi autor teksta Bakalović te postavlja pitanje o Miri Furlan: „Treba li tu možda tražiti korijene njene česte zluradosti prema Zagrebu?“ U tekstu se današnji „gastronomad“ ponovo bavi ljubavnim vezama velike glumice i ponovo se igra psihijatra.

„Mira Furlan svo je vrijeme pokušavala i u privatnom i u profesionalnom životu zadržati prostor za slobodne osobne odluke, no promatraču sa strane činilo se da se sloboda pretvara u kaos i da mlada glumica sve češće, pa i nesvjesno, želi da je se vode kroz život. Njene profesionalne veze s muškarcima vrlo su se često pretvarale u ljubavne…“, navodi autor Rene Bakalović u ovom dijelu Globusovog „investigativnog“ feljtona. Nadalje piše o izvorištima šizoidnosti i procjenjuje kako glumica „nigdje nije bila doma“. S ljubavnih veza i psihijatrijskih procjena, Globusov istraživač baca se na storiju o estetskom operativnom zahvatu u Švicarskoj, a potom prelazi na analizu glumičinih uloga, pri kojoj ne propušta ukazati na „blagu obnaženost“ u ulogama na početku te na „vrlo eksplicitno erotizirane scene“ u ulogama u nastavku njezine glumačke karijere.

„Njena barokna građa privlačila je filmske redatelje, no činilo se da i sama građanskom svijetu želi pokazati da ne drži do njegova ćudoređa“, zaključuje Globusov istraživač Bakalović. U međuvremenu, navodi, „začinju se njezine sve čvršće veze s Beogradom“, a potom ponovo navodi imena njezinih ljubavnih partnera pa zaključuje da glumica teži „ljubavnom potvrđivanju i podređivanju“.

„Druga strana ove šizofrene situacije“, piše Bakalović, „sastojala se u njezinim vrlo prisnim vezama sa zagrebačkim, a poslije i beogradskim feministkinjama“.

„Te razapetosti na profesionalnoj i emotivnoj razini sve su se više pojačavale i na nacionalnom planu. Da bi se dokazala u jednoj sredini, uvijek bi razočarala drugu“, zaključuje autor objašnjavajući čitateljima i čitateljicama motive glumičine „izdaje“. Članak zaključuje rečenicom u kojoj navodi da je „nekoliko zagrebačkih psihijatara“ glumicu uspijevalo „izvući iz najvećih depresija“ te ističe da „sretna i stabilna razdoblja u njezinom životu nikad nisu dugo trajala“.

Sramotni, mizogini i huškački Globusov feljton zaključen je trećim tekstom, pod naslovom „Priča o dva grada“. U podnaslovu stoji: „Da li je Globusov feljton nekrolog glumici, ili povod za njezin trijumfalan povratak u Zagreb“. U potpisu pod fotografiju Mire Furlan urednička ruka je zapisala: „Gotovo nitko nije znao iskoristiti njezinu istinsku fotogeničnost; prečesto je kamera bila niže od njezinih očiju.“ Kako je u prva dva teksta iscrpio svoje izvore i ispisao sve što je saznao i izmislio o njezinim ljubavnim vezama, psihičkim stanjima, tugama, radostima i zluradostima, autor Bakalović sad piše o glumičinom sretnom i mirnom životu u Beogradu, odnosno o tome kako su je, nakon brojnih primljenih nagrada, „počeli zaboravljati kao glumicu koja se rado svlači pred kamerama“.

„No, upravo taj mir otkrivao je ljudima koji je bolje poznaju istinu o uzaludnoj karijeri i napuklinama koje je teško zakrpati. Razapeta između privatnog života, ljubavi i nastupanja na pozornicama u dva grada koji su se politički sve više udaljavali – Beograda i Zagreba (…), postala je žrtvom vlastite nedorečenosti i naivnosti“, piše Bakalović. Potom dodaje da su joj „beogradske sjedeljke i druženja s umjetnicima ostavlja dojam da živi u demokratičnoj i superiornoj sredini, u kojoj se vlastito, drukčije, mišljenje može javno izricati“.

„Zbunjena od sreće nije uviđala da glasno izricanje neslaganja s dnevnom politikom pred polupijanim glupanima ne znači istinsku slobodu, kao što ni tipičan zagrebački polušapat ne dokazuje nedemokratičnost i neslobodu“, poučava u zadnjem članku feljtona Bakalović. „Velikodušno“ glumici ostavlja prostora za uzmak, navodeći da „Mira još uvijek nije vjerovala da ljudi ginu, da je zlo na djelu i da simpatično društvo iz kuta, koje je još donedavno psovalo Miloševića, sad ustaje i urliče željno krvi“.

„Nastupom na BITEF-u, za koji su je, istinu valja napisati, pridobili prijevarom, Mira je izazvala ogromno ogorčenje u rodnom gradu. U Beogradu su je uvjeravali kako svojim pismom u Biltenu, zalaganjem za mir i prosvjedom protiv bezumlja čini mnogo za ugrožene u Hrvatskoj. Njezino pismo i prosvjedi nisu ugledali svjetlo dana u javnosti, osim u uskim festivalskim krugovima, među koje je doteklo i oteklo kao trač. Predstave BITEF-a nisu započinjale istupima mirotvoraca pred zastorom, kako je bilo najavljeno. Možda prebrzo doletio je i otkaz iz matične kuće, s potpisom direktora v.d. Dragana Milivojevića, koji je bio uvjeren da je to samo privremeno“, piše „dobrohotno“ Bakalović, zavirujući u „truplo“ iz kojeg je investigativnim metodama Globusovsko/Kuljiševskog žurnalizma netom „žrtvi izvadio utrobu“. Na koncu se vajka kako je Miru Furlan upropastio „nedostatak pravog i sposobnog menadžera“, „nedostatak čovjeka koji bi uspio spriječiti da je se ne dočepa baš svaki kreten koji je uspio iskamčiti pare za film od fondova kulture“…

Godinama kasnije Rene Bakalović će reći da mu je mučno prisjećati se tog članka, a Denis Kuljiš, pak, opisivat će ovaj sramotni feljton kao sasvim obično i primjereno novinarsko štivo. Međutim, vrijeme je svjedok: bio je to jedan od nenovinarskih i neljudskih članaka koji ljudima upropaštavaju živote. Bio je to nečuven napad na veliku glumicu, pljuvanje po ženi koju su ocijenili kao vješticu samo zato što nije mogla prihvatiti crno-bijele vizure nacionalizma i šovinizma koji je u to vrijeme ordinirao Hrvatskom i Srbijom, da bi se tu zadržao do dana današnjeg.

Ne pravim od ovoga kolumnu. Mene lično zanima sledeće: Gde su bila izvinjenja glumici, dami, gospođi i doajenu jugoslovenskog pozorišta i kinematografije kada je bila živa?

Izvinjenja mrtvima nikome ne trebaju. Ponajmanje Miri Furlan. Ona je za neke mrtva više od trideset godina.

Prvi deo feljtona

Drugi deo feljtona

Treći deo feljtona