Gotovo svako sa Balkana se našao barem jednom u situaciji koja se zove „nema posla u struci“ ali je tada mogao da bira. Da ga čeka kao Godoa ili da prihvati nešto drugo. Vrlo jednostavna stvar, kao i uvijek kod nas dobija komplikovane solucije koje često vode u smjeru jednog jedinog našeg nam ponosa. Svašta je to nama danas ispod časti, zato ne vrijedi „spuštati se ispod nivoa“ i raditi nešto za šta se niste školovali.
Uzevši u obzir generalni problem obrazovnog sistema koji neusklađeno proizvodi nove kadrove, ne mareći za tržište rada, neminovno je da posla neće biti za sve ljude u njihovoj struci. Tada dolazi famozno prekvalifikovanje ili jednostavnost odluke da radite nešto drugo, makar privremeno. Zašto je svako sebi postao odjednom tako vrijedan i nedostižan, kada u konkurenciji ima barem hiljade takvih kadrova? Zato što je na Balkanu svako najpametniji, bolji i sposobniji za taj posao od drugih. A onda vremenom posao postane i sama potražnja posla i čekanje istog.
Ljudi svakodnevno završavaju srednje i više škole, fakultete i dostižu i mastere i doktorate, ali to im ne garantuje posao. Ono što ih čine boljima u odnosu na druge nije papir struke, već iskustvo, znanje i vještina. A sve dok čekamo na posao u struci zakidamo sebe za upravo navedeno. Kako znati uopšte koliko si dobar u nečemu, ako to ne pokušavaš raditi? U slučaju da državama u regiji zatrebaju „čekači“ imamo horde profesionalaca.
Zašto je svako sebi postao odjednom tako vrijedan i nedostižan, kada u konkurenciji ima barem hiljade takvih kadrova?
„Kolika je plata? Ma malo je to“ alibi je onih koji nisu sebi zarađivali ni to toliko malo pa im je jednostavnije živjeti na tuđem minimalcu nego ga pokušati zaraditi. Poslovi ispod časti mahom nisu oni koji bi po nekoj logici to i bili. Nama je danas ispod časti sve, jer ponos nam ne dozvoljava da radimo ono što bi navodno mogli i drugi.
Ali što prije shvatimo da je svako od nas apsolutno zamjenjiv i da ničiji talenat nije toliko izuzetan da ne može biti nadmašen, prije ćemo pronaći za sebe nešto na listi poslova koji se realno nude. Nema posla u struci, ali ima u blizini, ali i možda veoma daleko. Online ili honorarno. Realnost je da postoji, a svako se pravi slijep na prilike koje nisu uslovljene papirom koji postaje jedini garant da znate raditi to što ste završili.
„Kolika je plata? Ma malo je to“ alibi je onih koji nisu sebi zarađivali ni to toliko malo pa im je jednostavnije živjeti na tuđem minimalcu nego ga pokušati zaraditi.
Ako je papir potvrda nečega što ste studirali zbog želje roditelja, statusa u društvu ili ideje da to želite, a u međuvremenu promijenili mišljenje, jer ipak i vi ste samo osoba sklona promjenama, onda je taj papir ništavan. Svaki drugi je apsurdan, ako nemaš prihode, a živiš u vječnoj nadi za stručnim zaposlenjem. Ponos u gladi i nije neko rješenje, jer si više smiješan, nego ponosan.
Prilike se ne čekaju, nego stvaraju. Što prije shvatiš da je jedini način pronalaska potraga, prije ćeš doći do cilja, makar on i ne bio u struci.
Dodaj komentar