Magazin

147 golorukih krenulo je na čuvare logora i bodljikavu žicu – 105 je uspelo

Jedan od najozloglašenijih logora u pokorenoj Evropi nacistička Nemačka imala je u Nišu.

Koncentracioni logor na Crvenom krstu nalazio se na tadašnjoj periferiji Niša na putu prema Beogradu u neposrednoj blizini fabrike Duvana i Železničke stanice Crveni krst.

Smešten u objektima koji su podignuti negde oko 1930. godine za potrebe tadašnje vojske kraljevine Jugoslavije, logor je u početku bio prihvatilište za porobljenu kraljevu vojsku, političke prvake demokrata i komuniste, ali su Jevreji ipak činili veći deo zatvorenika.

Vremenom je logor bio ispunjen sa preko 2.000 ljudi. Bili su to partizani i četnici ali i niška inteligencija doktori, lekari, sveštenici, advokati, uticajni ljudi trgovci i zanatlije.

Mnogi od njih su internirani dalje na prinudni rad u Nemačku, Poljsku, Norvešku i dr. Logorska straža u početku sastojala se od dvadesetak vojnika i jednog podoficira i to su većinom bili Austrijanci.

Sam komandant logora bio je SS kapetan Hajnrih Brandt.

Hajnrih-Brandt
Hajnrih Brandt

U samom logoru zatvorenici su zlostavljani ne samo fizički već i psihički.

Loša ishrana, nehigijena, hladna zima, život u samicama sa bodljikavom žicom, maltretiranja, prebijanja do smrti bila su povod za pobunu.

Hladna zima (ta 1942 godina je bila jedna od najhladnijih u XX veku), uticali su na to da se medju austrijskim stražarima umesto grejanja toči alkohol u ogromnim količinama.

Tako pijani terali su logoraše da se skidaju goli i tukli ih sve dok neko ne padne u nesvest.

Mnogi istorijski izvori govore da je povod za bekstvo bilo to što su samo nekoliko dana pre 12. februara u logor i sobu broj 12 stigli zatvorenici iz Kruševca.

nis-logor

Te zime počela su streljanja na Bubnju.

Nemačka odmazda da za jednog poginulog nemačkog vojnika bude streljano 100 taoca počela je da se sprovodi i u Nišu.

Medju logorašima se pronela vest da su ih upravo zbog toga dopremili u Niš i da će 80 zatvorenika iz sobe broj 12 biti streljani.

U sobi ih je bilo 147 među njima i mladi student prava i komunista Branko Bjegović, partizanski komesar Duško Tomović kao i predratni četnički vojvoda Vule Vukašinović sa svojim sinom Radetom.

Njih trojica rešavaju da organizuju bekstvo. Ideja da od 147 logoraša bar neko preživi činila se jedinom realnom.

Odabran je 12 februar iz razloga jer je jednom oficiru bio rođendan tog dana i vojnicima je bio dozvoljen alkohol.

Tako pijani bili su manje na oprezu. Čim su izašli u šetnju logoraši su golim rukama krenuli na stražare i ka žicama. Od 147 zatvorenika njih 105 je uspelo da se probije.

Nakon bekstva kao kazna usledilo je streljanje 850 ljudi na Bubnju, a preko 200 uhapšenih i ponovo zarobljenih logoraša internirano je na prinudni rad u Norvešku.

Streljanja su nastavljena i narednih meseci i godina. Najveći broj stradalih bili su Srbi, Jevreji i Romi.

Do kraja rata streljano je oko 13.000 ljudi mada konačan broj nikad nije do kraja utvrđen.

Ni nepažnja stražara nije prošla nekažnjeno po hitnom postupku poslati su na istočni front gde im se gubi svaki trag. Upravu nad logorom uzima direktno Gestapo.

Bekstvo logoraša 12 februara 1942 godine bilo je prvo organizovano bekstvo iz nekog od logora u porobljenoj Evropi.

Nakon rata prikupljen je obiman materijal u logoru o logorašima.

Nađena dokumenta, isprave, pisma i oružje, lični predmeti, fotografije zatvorenika bila su osnova da se u samoj zgradi koja je sačuvala autentičan izgled na 25 godišnjicu proboja logoraša 12 februara 1967. godine postavi prva izložba o logoru u drugom svetskom ratu.

1969. godine objekat je pretvoren u memorijalni kompleks 12 februar kojim i dan danas rukovodi Narodni muzej u Nišu, pišu Niške vesti.

Srbin koji je preživeo Aušvic: “Zaklao sam zubima Nemca da pobegnem iz logora”

Čitajte Luftiku na Google vestima

251 Shares
251 Shares
Share via
Copy link