Kolumne

Koga briga za sede kad Kristinine oči sijaju od ljubavi?

kristina-kovac
Foto: Privatna arhiva

Krenulo je ovako: kantautorka Kristina Kovač fotografisala se sa svojom ćerkicom Tarom sa odmora na Hvaru i podelila je tu fotografiju na mrežama. Za samo nekoliko sati ta fotografija napravila je totalni haos na portalima kao da je na njoj zabeležen leteći tanjir tik iznad mora, a ne majka i ćerka nasmejane i srećne.

Šta je bio okidač za mrcvarenje Kristine i njene maloletne ćerke čija je fotografija na nekim portalima objavljena bez zamagljivanja lika?

Pa, to što se Kristini naziru sede i što ljudi nisu OČEKIVALI da se fotografiše bez šminke, filtera, izbeljivanja tena, sužavanja nosa, pućenja usana, stanjivanja lica.

“Čoveče, uplaši me, kao da imaš 70!”, napisala je neka žena u komentarima i čini mi se da je baš ona pokrenula lavinu koja je u medijskom svetu izgleda nezaustavljiva i nosi pred sobom i etiku i profesionalizam i ljudskost u krajnjoj liniji.

Jer, iskreno, koliko jadan moraš da budeš da praviš senzacionalističku vest jer se Kristini vide sede, da ubacuješ fotografiju njenog deteta bez zamagljenog lika, da sereš po nečijem životu da bi dobio klik?

Očajna sam, kao žena i kao majka i kao novinar.

Ovo sa Kristinom pokazalo je da se ne toleriše prirodnost, nema mesta izrastku, nema mesta za koji kilogram gore ili dole, celulit, podočnjake, nema mesta za nesavršenosti, neko će reći: Pa, sunce ti jebem, bar sada imaš filtere! Obradi se, stanji se, suzi nos, oboj kosu u fotošopu, zavaraj nas, želimo na mrežama samo savršenosti!

O, jebite se, novinarčići! Niste se setili da pričate sa Kristinom o njenoj borbi da pređe u Švedsku, o tome kako se osećala kao majka koja skoro godinu dana nije videla dete, niste je pitali o procesu prelaska ukoliko neko želi da pređe tamo, niste je pitali šta želi, o čemu sanja, šta joj fali, niste je pitali da li je srećna! Čekate kao hijene da objavi nešto iz svog života pa da kopirate.

Bavite se njenom kosom i kilograma, kao da ih vi nosite. Nije ni čudo što proklizavamo.

Koga briga kako Kristina izgleda? 

Šta dobijemo ako konstatujemo da se promenila i da se nije ofarbala? Bonus? Tapkanje po leđima od šefa? Ne razumem.

Šta dobije žena koja joj napiše da izgleda kao da ima 70? 

Povuče joj se sranje iz sopstvenog života? Sumnjam.

Kristina mi je prijatelj na fejsbuku i ne slažem se sa svakim njenim stavom, ali to nikada ne bi bio razlog da komentarišem bilo šta u vezi sa njenim (i bilo čijim) izgledom, jer je ona jedna pre svega hrabra, uporna, romantična, vredna žena, posvećena. I kao takvoj ne mogu i ne želim da joj brojim sede niti da joj zbrajam kilograme. Može jedino da mi bude drago što je sa svojom ćerkicom otputovala na Hvar, što provode vreme zajedno. I to je sve. Kakav ima kupaći, koliki su joj podočnjaci, šta jede, gde odseda mene ne zanima… I ne bi trebalo da zanima bilo koga.

I sama sam od onih koja na more ide radi mora, odmora, uživanja, a ne radi fotografisanja sa šeširom prečnika satelita, opterećena unapred da li sam kupila dovoljno kupaćih, kako će mi izgledati na fotografijama, da li sam spakovala 890 preparata, 230 nijansi ruževa, senki za oči, lakova, minđuša uz svaki kupaći, ne radim nikakve pripreme pred more, nikakva valjkanja tela, umotavanja u folije… More je odmor, ljubav i spontanost, bosa stopala, mokra majica, neisfenirana kosa, lice bez šminke.

Nema izgleda danas mesta prirodnosti. Mrš u ćošak! Nastupilo je vreme koje ne prašta starenje, ne prašta spontanost, ne prašta kilograme, sede, bore, kapilare. Oni su za gađenje.

kris-ogovaranja
printscreen

Ljubav na fotografijama više niko ne primeti. Sjaj u oku. Osmeh na usnama. Vetar u kosi. Sasušenu so na preplanuloj koži. Bele trake ostale na ramenima od kupaćeg, mokru ufronclanu kosu, pesak na stopalima, blago izgorele obraze.

Mediji ubijaju žene nametanjem standarda lepote. Čine devojčice nesretnim, nezadovoljnim svojim izgledom. 

Nabijaju pritisak da sa 45 izgledaš kao da ti je 25. Da ti grudi u 50-oj stoje kao da su tek propupele, da se zadnjica do smrti odupire gravitaciji, vene su saterane u ćošak. Traži se nemoguće, osuđuje prirodnost. Puca se u sve ono što jedna fotografija treba da ima – stvaran trenutak sa stvarnim osobama.

Evo, Kristina je to uradila i pogledajte šta je jedna njena fotografija pokrenula?!

 

Postalo mi naporno da objašnjavam detetu ko su seljoberi

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

5.2K Shares
5.2K Shares
Share via
Copy link