Magazin Novi Sad

Miloš je umesto mora izabrao šoljicu i u Novom Sadu oko kafe okupio zajednicu

Foto: Printscreen

Koker španijel Koki patio je pred izlogom zbog svoje „devojke“, komšinica je usput dobacila osoblju da je u PMS-u, a ja sam sela za sto na suncu, naručila kapućino i, čekajući svog sagovornika, gledala kako ljudi ulaze u „Block 32“ i izlaze iz njega sa takvom spontanošću i komocijom, kao da su svi deo jedne zajednice.

Na vratima se pojavio i vlasnik i barista Miloš Pavlović, vedar, ali užurban:

– Dolazim iz banke, objašnjava mi, i pre nego što je stavio kecelju i počeo da pravi ono što najbolje ume seo je za moj sto da podeli svoju priču.

Od dečačkih snova do sveta kafe

Nedavno su obeležili četiri godine rada i za to vreme, kako navodi, ljudi koji su u “Block 32” došli zbog kafe, ostali su tu zbog “priče”, a on je postao barista koji plovi svojim “kafenim putem” i pokušava da održi pravac.

– Kao dete maštao sam da ću biti astronaut ili mornar. Nisam otišao u svemir, nisam plovio morem kojim sam zamislio da ću ploviti. To je bio moj dečački san koji se u jednom momentu pretvorio u svet kafe. Pokrenuo sam nešto što volim i uz posao sam shvatio da volim rad sa ljudima, spajanje, komunikaciju, emocije, svaku ljudsku reč koja nosi težinu. I to me je vozilo.

Za svoj “Block” ističe da nije samo kafić, već mesto okupljanja srodnih duša. Tome u prilog ide činjenica da ljudi čak iz Petrovaradina dolaze u novosadski Banatić – samo zbog “Blocka”.

– Nisam želeo da ovde dolazi neko zato što mu je usput. Hteo sam da ljudi dolaze ovde ciljano. U ovom poslu važna je energija koju imaš, viši cilj kojim se vodiš. Kada pomogneš ljudima dobijaš energiju za dalje. To je nešto što sam želeo i nastavio da gradim.

Treći talas kafe i glad za znanjem

Miloš je u ugostiteljstvu od srednjoškolskih dana, a njegov put u svet kafe počeo je davne 2015, kada je kao barista, kako kaže, verovao da zna sasvim dovoljno o njemu.

– Shvatio sam da moje kolege imaju znatno više informacija od mene i tada je počela moja edukacija. Nakon svoje smene, po tri, četiri sata dnevno učio sam mesecima sve o njenom putu od berbe do šoljice.

Samo desetak minuta razgovora o napitku bez kojeg mnogi ne mogu da zamisle dan, dovoljno mu je da vam prenese deo svog znanja: o pastiru po imenu Kaldi i njegovim kozama koje su “otkrile” kafu, o zemljama majkama kafe – Etiopiji i Jemenu, aparaturi koja se koristi u pripremi, poznatim imenima iz tog sveta pa i čuvenom Trećem talasu – pokretu u industriji kafe koji se pojavio krajem 1990-ih i početkom 2000-ih.

– Kada napraviš kafu sa takvim predznanjem, ljudima se ozari pogled (smeh). Njihov osmeh i oduševljenje za mene je fantazija.

I na moje hipotetičko pitanje – kada bi kafe nestalo iz života, šta bi mu najviše nedostajalo, bez dvoumljenja odgovara kratko, gotovo sa nekom nostalgijom u izdisaju.

– Ljudi.

– Da li bi možda onda pripremao čaj? – našalila sam se.

– Ne bih spremao čaj, nema šanse! – rekao je odlučno.

– Čajevi me izluđuju, mača takođe, sve te stvari koje pokušavaju da se “guraju” sa kafom, a zapravo nemaju šanse, zaključio je uz osmeh.

Kad kafa prestaje da bude posao i postane ritual

Pisac Teri Pračet rekao je da bi bez kafe jutra bila samo obična buđenja. Onore de Balzak nazvao ju je saveznikom pisaca. A mene je zanimalo postoji li deo dana kada kafa prestane da bude Milošev posao i postane njegov ritual.

– Kafa u mom danu je mir sa samim sobom. Kada sednem negde u prirodu, gde nema nikog. Važno mi je da je kafa crna, da nema mleka i da uživam u svakom gutljaju i u onome što vidim oko sebe.

Kada neko sa takvom ljubavlju i entuzijazmom priča o svom pozivu, nameće se pitanje da li je bilo dana kada mu se nije dolazilo na posao. Usledilo je, sa njegove strane, nekoliko dugih sekundi tišine, zbog čega sam pomislila da sam čačnula nešto što nije trebalo. Nakon podrobnog razmišljanja usledio je odgovor koji nisam očekivala:

– Mislim da se jednom desilo da sam ovde došao mamuran pa mi je bilo teško, ali ni tada nisam imao osećaj da mi se nije dolazilo. Nekada volim sebe i da kaznim, zaključio je uz smeh.

Budućnost “Blocka 32”

Na moje pitanje želi li da “Block” raste ili da ostane mali i svoj, takođe je sa jasnim stavom odgovorio:

– Ne želim da bude ništa veći od onog što jeste. Može eventualno da bude veći kroz neke događaje koje budemo organizovali.

Slučaj je hteo da se na vratima u tom trenutku pojavi čovek sa kojim se Miloš srdačno pozdravio, a zbog kojeg je, kako mi je otkrio, išao u onu banku sa početka naše priče. Ali ti novi planovi koje je sa mnom podelio možda su prilika za još jednu Luftikinu priču o kafi u nekoj skorijoj budućnosti.

Dodajte prstohvat ovog začina i jutarnja kafa postaje čarolija bez šećera

Sandra Žigić

Lingvistkinja bačena u novinarsku vatru. Zaljubljenica u umetnost, mediteranske gradiće i kulinarstvo. Reči i začine biram pažljivo

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

Share via
Copy link