Granice su stanje uma, a najbolje to potvrđuju primjeri koji uprkos svim poteškoćama ruše barijere, dokazuju svoju upornost i sposobnost i pobjeđuju u neočekivanim okolnostima i uslovima. Ismail Zulfić je takav primjer. Ovaj šestogodišnji dječak iz Zenice, pobjednik je regionalnog prvenstva Hrvatske u plivanju za osobe sa invaliditetom. Rođen je bez obje ruke sa deformitetom na jednoj nozi, ali to ga ni u jednom trenutku nije sputalo u namjeri da bude samostalan, borben i posvećen onome što voli. U razgovoru sa njegovom majkom Elminom predstavljam vam veliku priču malog dječaka, koji će vas naučiti najvažniju životnu lekciju. Kako ne smijete odustati, čak i kada prepreke izgledaju mnogo veće od vas.

Kažu da je samo nebo granica. A vaš sin je uspio prevazići sve nametnute i istrajati u plivanju, ali i životnoj želji i upornošću da se ni po čemu ne razlikuje od druge djece. Koliko je zahtjevno i teško vama kao roditeljima bilo u tome?

Svaki roditelj se susreće sa poteškoćama i iskušenjima, bez obzira da li njegovo dijete ima neki oblik invaliditeta ili ne.. Slagala bih kada bih rekla da nije teško. Ispunjenje svakog cilja je teško i zahtjeva dosta odricanja, ali uz jaku volju i upornost sve se može postići..

Osim Ismaila, roditelji ste i ćerke Hane, ali volite istaknuti kako je on u nekim stvarima i spretniji od nje. Kada je i kako naučio plivati, ali i hraniti se i snalaziti samo uz pomoć nogu?

Da jeste, imamo i kćerku Hanu za koju kažemo da je dosta lijena u odnosu na Ismaila. Njemu ništa nije mrsko voli da se osjeća korisnim. Ismail se služi nogama isto kao i mi rukama, sve stvari koje obavlja koristi svojih 5 prstića lijeve noge, a desnu nogu koristi kao ispomoć, jer su mu prstići na desnoj nozi spojeni. Naučio se služiti nogama još dok je bio beba, bez veće razlike od druge djece koja imaju ruke…Sve što mi radimo rukama on to perfektno obavlja nogama. Jedino još ne može upaliti svjetlo na šalteru, ali ured je narastao da može dohvatiti glavom…

Ismail Zulfic-hrabrost-crtez

U plivačkom klubu “Spid” istaknuo se svojom upornošću i uspjesima, a nedavno je osvojio i zlatnu medalju na 9. regionalnom prvenstvu Hrvatske u plivanju za osobe sa invaliditetom. Plivanjem se, prema riječima njegove mame bavi već godinu i po, a za kratko vrijeme postigao je nevjerovatne rezultate. Osim toga ljubitelj je svih sportova, kao što su fudbal, skijanje, vožnja bicikla i romobila, a ponajviše plivanje. Ispočetka se bojao vode, jer je kao mali pao u dječiji bazen i počeo se gušiti, zbog čega mu je ostao strah od vode, ali uz pomoć njegovog trenera Amela Kapo  savladao je strah i sada je pravi plivač…

Obzirom da je ovo prvi i jedini plivački klub za osobe sa invaliditetom u BiH, ovi uspjesi i pobjede na takmičenju su im svima jak podstrek da idu dalje, kako roditeljima tako i trenerima i svim plivačima u klubu, a pogotovo Ismailu. Bio je presretan i ponosan pobjedom te je dobio puno samopouzdanja, jer je to bilo njegovo prvo takmičenje. Elmina ističe kako u sebi ima taj borbeni duh i jednostavno želi da uspije. Ova pobjeda je dokaz toga, kako je uz jaku volju i želju za uspjehom uz Božiju pomoć sve lahko, naglašava ona te dodaje kako su još  na samom početku, ali se nadaju da će ići istom putanjom i u budućnosti.

ljubav-plivanjeSvaki roditelj ima potrebu da zaštiti maksimalno svoje dijete, ali i da mu pruži sve najbolje. Šta vam predstavlja najveći izazov u svakodnevici i uspjevate li u tome?

Najveći izazov svakodnevnice jeste borba sa samim sobom, jer kao roditelji dječaka koji je rođen bez gornjih ekstremiteta ni sami ne znamo odgovore, a kamo sreće objasniti malom nevinom biću zašto se tako rodio. Pitanja zašto sam tako rođen, mogu li staviti vaše ruke na sebe pa do hoće li mi narasti ruke… sva ta pitanja predstavljaju veliki izazov u životu, ali mi kao roditelji dajemo sve od sebe da Ismailu odgovorimo na sva ta pitanja i nadamo se da ćemo herojski istrajati u borbi kao i dosad, jer smo optimistični po prirodi i gledamo sve sa pozitivne strane.

Osobe sa invaliditetom u BiH često su tema medija, ali i nadležnih koji bi se trebali dodatno baviti njihovim pitanjem. Kako ocjenjujete trenutni položaj osoba sa invaliditetom i vjerujete li da postoje jednaka prava za sve?

Diskriminacija je prisutna kod svih pa tako i kod nas. Već na samom početku Ismailovog uključenja u zajednicu, osjetili smo je od strane mnogih vrtića koji ga nisu prihvatili. Ali na kraju svakog tunela je svjetlo, a mi smo svoje pronašli u vrtiću Sindibad. Kao i svaki roditelji brinemo se i razmišljamo o budućnosti svog djeteta. Poteškoća će sigurno uvijek biti, ali isto tako uvijek postoji nada za bolje sutra.

plivanje-invaliditet

Jeste li se susretali sa nekim od oblika diskriminacije i vidite li neke poteškoće u budućem integrisanju Ismaila u društvo kada odraste?

Naš cilj je isključivo da Ismail odraste u čovjeka u pravom smislu te riječi. Vidim ga kao sretnu i uspješnu osobu prihvaćenu od strane okoline. Sve što mu mi želimo kao roditelji, sigurno nije pruženo u državi. Iskreno se nadamo da će se to u značajnoj mjeri promijeniti.

Koliko je zahtjevno biti roditelj djeteta sa invaliditetom i susrećete li se sa ljudima koji osjećaju sažaljenje prema vama? Na koji način bi se trebali odnositi prema Ismailu, ali i Vašoj kompletnoj porodici?

Ne samo Ismail, nego i sve druge osobe sa invaliditetom nisu osobe sa nedostatkom nego sa svojom posebnošću, koji imaju svoj prilagođen način života kao i svi drugi ljudi. U životu se ništa ne dešava bez razloga, ako vam je nešto oduzeto onda će to sigurno na nekom drugom mjestu biti nadoknađeno. Sažaljenja i predrasuda uvijek ima, ali nama to ne treba, ono što je nama zaista potrebno je sama podrška i razumijevanje.

Znaju li ljudi u BiH koje su stvarne potrebe, ali i izazovi života sa invaliditetom?

Mislim da većina ljudi to ne razumije. Samo jedan trenutak da stave povez preko očiju ili da svežu ruke i koriste se nogama sigurno im ne bi bilo lahko ne bi uspjeli…Uopšte nije lahko i jednostavno sve to zahtjeva puno vremena, strpljenja, razumjevanja i puno ljubavi.

decak-sreca-uspeh

Šta je vaša poruka svim roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju, ali i drugim roditeljima koji trebaju naučiti svoju djecu na ravnopravno ponašanje prema svima?

Svaki roditelj treba da izađe iz svoje čahure i suoči se oči u oči sa problemima. Odlaganje i odbacivanje problema dovodi do stvaranja većih. Svi smo ljudi i svi jednaki i tako je potrebno gledati i druge uprkos manama ili nedostacima. Ništa u životu nije lahko i uvijek se mogu očekivati padovi. Na kraju krajeva kakva bi bila suština uspjeha ako nema padova. Sve one negativne stvari su ustvari tu da bi bolje cijenili one dobre.

Kako prodati dete u Srbiji? Jesmo li otišli dođavola

Lajkujte stranicu Luftika i prvi pročitajte nove tekstove ↴

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here