Prošlo je mnogo godina otkada je simpatična devojčica narandžaste kose po imenu Ivana Legin podelila mikrofon sa legendarnim Zdravkom Čolićem. Pre toga, publiku na prostoru bivše Jugoslavije osvojila je ulogom Amele u filmu “Kuduz”, kada je imala samo šest godina. I baš kada je njena karijera prave male zvezde krenula uzlaznom putanjom, buknuo je rat.
Sa roditeljima i mlađim bratom Viktorom godine je provela u izbeglištvu, menjajući adrese, gradove i zemlje da bi se nakon Zagreba, Beograda i Rusije, napokon skrasila u Australiji. Danas ima 33 godine i bavi se režijom, produkcijom i marketingom. Ivana je za magazin Lola Ivana otkrila detalje o danima svoje slave, zašto joj je bila smešna Čolina frizura, čega se najradije seća sa snimanja filma “Kuduz”, kako je izgledao njen život tokom rata…
Kako je došlo do toga da dobijete ulogu devojčice Amele u filmu „Kuduz“?
Sasvim slučajno. Jedno nedjeljno poslijepodne šetali smo familijarno Skenderijom i naišli smo na red dotjeranih i uzbuđenih djevojčica. Otrčala sam u tu grupu curica da vidim šta se dešava, da bih se odjednom našla ispred kamere i Ademira Kenovića koji me je onako na prepad pitao da brojim (nisam znala, pa je otuda potekla poznata scena u filmu kada brojim), i da plačem i još neke sitnice. Nakon mjesec dana Kenović je nazvao moje roditelje da im kaže da sam ušla u uži krug i da se dvoumi između mene i još jedne curice. I tako sam poslije te zadnje audicije dobila ulogu Amele.
Čega se sećate sa snimanja filma?
Sjećam se svega što smo snimali, ali se najviše sjećam one scene u vozu i na željezničkoj stanici jer sam se baš smrzla, bili su neki teški minusi. I sjećam se da sam se dobro razboljela. Osim toga, najljepše uspomene su mi bile igranje sa pokojnim Božom Bunjevcem između scena. Jako smo se voljeli, a to je i očigledno u sceni u filmu u kojoj mu trčim u zagrljaj.
Nakon uloge u filmu „Kuduz“, snimili ste duet „Čaje šukarije“ sa Zdravkom Čolićem. Kako je uopšte došlo do saradnje s njim?
Sa „Kuduzom“ je sve krenulo nekim ludim tokom. Telefon nam nije prestajao zvoniti. Jedan od tih poziva bio je i od Gorana Bregovića, sa ponudom da učestvujem u pjesmi „Čaje Šukarije“ sa Zdravkom Čolićem. Nakon konsultacije sa Kenovićem, roditelji su me pitali da li ja to želim, a meni je to sve bilo kao igra, tako da sam se radosno složila.
Kada je bila „na vrhuncu slave“, novinari sarajevskog pitanje kakav je đak, tada sedmogodišnja Ivana je ovako odgovorila:
– Odličan… Imam sve petice, ali sa tačkama i crtama. A to ti znači da nisam bila baš najbolja, da sam ostala nešto dužna… (Ven, novembar 1990. – Yugopapir)
Sećate li se neke anegdote iz tih dana kada ste nastupali sa Zdravkom Čolićem?
Sjećam se snimanja u studiju sa Zdravkom gdje sam ga zezala da je curica zato što ima tako dugu kosu. Čini mi se da je promijenio imidž za tu ploču jer je na albumu lijepo zalizan sakraćom kosom. Možda je moja primjedba utjecala (smeh).
Nakon mnogo godina susreli ste se sa Zdravkom Čolićem u Australiji. Kako je izgledao vaš susret, o čemu ste razgovarali?
“Ja se zovem Ivana, a tata me zove zlato,
Rekla sam tati kad porastem udaću se za tebe
I zato rastem, rastem, i jedva čekam da porastem…”
Susret je bio prijatan i proveli smo skoro jedan cijeli dan šetajući Melburnom. Teme su varirale između naših sadašnjih života, želja za budućnost i podsjećanja na one kratke trenutke koje smo proveli skupa. Iskreno rečeno, ja sam Zdravka viđala samo na pozornici ili tokom nekog intervjua. I to je bilo to.
Dodaj komentar