Spisateljica i kolumnistkinja Vedrana Rudan na svom blogu objavljuje tekstove u kojima komentariše društvene događaje kako u Hrvatskoj, tako i u regionu.
U svojoj poslednjoj kolumni Rudan se osvrnula na slučaj trostrukog ubistva u Splitu.
Filip Zavadlav iz tog grada osumnjičen je da je pucajući iz kalašnjikova ubio trojicu mladića koji su navodno maltretirali njega i njegovu porodicu. Ubrzo nakon ubistva na Fejsbuku su osvanule grupe podrške za Filipa u kojima su razočarani građani Splita tvrdili da je mladić žrtva sistema i da do ubistva ne bi došlo da su institucije radile svoj posao.
Vedranin tekst objavljen na njenom blogu prenosimo u celosti.
Hrvatska je zemlja koja će uskoro “slaviti” trideseti rođendan. Neki veliju da je još mlada, drugi misle da bi nešto što je odavno punoljetno moralo biti dovoljno zrelo.
Što je Hrvatska? Hrvatska je, otkako se rodila, kriminalna organizacija. Građani doduše odlaze na birališta i biraju. Imamo i Sabor i Vladu i mnoge druge institucije. Ipak, jedino kriminal funkcionira na svim razinama.
Ne postoji ništa u ovome gdje jesmo što ne možeš kupiti novcem. Mjesto u bolnici i ludnici, radno mjesto i ono na faksu, grobno mjesto, diplomu, mjesto u Vladi, Saboru, vrtiću, državnom staračkom domu, policiji, sudu.
Sve ima svoju cijenu. Građani ovoga gdje živimo to znaju, ogromna većina od njih, zasad najmanje milijun, otišla je.
Naši političari koji su i roditelji i slika ovoga nečega što se zove Hrvatska su ološ. Ne mislim ih vrijeđati, nisam napaljena, govorim o činjenici.
Ološ. Niškoristi. Lopine. Kriminalci. Neki veći, neki manji, svi su kriminalci bez obzira na politički predznak. Takvi su otkako imaju Hrvatsku. Iz dana u dan mijenjaju se na gore.
Primjere ne treba s mukom tražiti. Pada mi na pamet bivši premijer koji je nekim čudom u zatvoru, ali nikad neće narodu vratiti pokradenu lovu.
Gradonačelnik Zagreba, suspektni zločinac, svaki nam dan govori o poštenju. Mene je ovih dana posebno ujelo za srce, nikako da postanem imuna na njihove otrovne ugrize, kad sam pročitala da će se to smeće voziti u novim Audijima.
Jedno od čudovišta koje gledamo otkako smo u ovom sranju reklo je da on ne zna u čemu se vozi, on nema vozačku, ne razumije se u automobile, sjedne u ono što mu ponude. On i ne zna što je to Audi. Jebote!
Ne da moraš imati obraz đon da bi u ovoj gnjiloj rani u kojoj plutamo tako nešto izrekao u lice bijednika koji bulje u ekran, moraš biti neviđeno govno, govno, GOVNO da bi tako nešto ispljunuo iz odvratnih usta.
Liku već gotovo trideset godina nije problem sjediti u Saboru, tamo izgovarati pizdarije, mlatiti ogromnu lovu i praznu slamu i voziti se u Audiju koga sirotinja gole guzice krvlju plaća.
Što može učiniti mlad, nesretan čovjek, na onog Splićanina mislim, kad shvati da se vrti u začaranom krugu? Svi su ga izdali.
I roditelji, i centar za socijalnu skrb i policija i sudovi i susjedi i prijatelji. Kužiš da su lopine umrežene neraskidivo.
Mrak ti padne na dušu i oči.
Preostaje ti otići iz pakla ili šutjeti, trpjeti, moliti boga da te idućeg dana mlatnu manjom ili tanjom palicom i tako dok te ne ubiju ili dok sam sebe ne ubiješ. Ili možeš uzeti kalašnjikov i njime smaknuti one najbliže.
Dečko u Splitu se zajebo. Smrt dilera koje možemo smaknuti ne može riješiti naš problem. Smrt onih koje ne možemo smaknuti riješila bi naš problem. Jebena kvaka 22.
Zato, opustimo se. Hrvatici koja nastupa u Zadruzi, neka srpska teve pizdarija, menstruacija kasni tri mjeseca. Internet “gori”. “Život” ide dalje.
Dodaj komentar