Danas je 8. mart, sa portala se smeše žene koje ne pokazuju si*e, bedra i raskošne ekstenzije

Danas je 8. mart, međunarodni dan žena. Poznata hrvatska spisateljica Vedrana Rudan ima svoje viđenje ovog značajnog praznika.

Kao i uvek, Vedrana nije bila ni malo uzdržana i na sebi svojstven način dala je komentar na proslavu 8. marta u današnjem društvu.

Njen tekst, objavljen na blogu rudan.info, prenosimo u celosti:

Uskoro će Osmi mart, zato se na portalima smiješe i žene koje ne pokazuju si*e, bedra, obrijanu pi*ku i raskošne ekstenzije. Brojevi telefona kurvi koje puše uzbudljivije nego dvanaestogodišnji dječak biskupu nekako su manje vidljivi. Oh, uskoro će Osmi mart.

Nadahnuti urednici portala naredili su mladim novinarkama da negdje nađu babe koje smiju, ah, uskoro će Osmi mart, ispričati kako je to bilo za vrijeme krvave Titove diktature kad pošten čovjek nije smio reći da je Hrvat, svi koji su odlazili u crkvu bi nakon mise završili na Golom otoku, a ožujak se nije smio zvati ožujak.

Pa, kako su Osmi mart slavile moje vršnjakinje dok ih je krvolok Tito gledao sa svakog zida? Naš ženski radni dan, bila sam službenica, bio je neradni. Šefovi bi svakoj od nas uručili buketić nečega. Mlade cure, bila sam među njima, dobile bi jezičinu u grlo, starije drugarice čvrst stisak ruke.

Šefovi bi sa ljubavnicama odlazili na vikend u Veneciju, tamo bi kurve socijalističke dobile cipele, torbicu, parfem… Nisam bila među njima jer me nitko nije htio. Zato sam bila odjevena u dječju suknju broj četrnaest i jaknu broj četrnaest jer se za vrijeme jebene, mračne vladavine nije plaćao porez na dječju odjeću. Danas je ukinut i taj relikt naše mračne prošlosti.

Većini drugarica Osmi mart je bio dan kad su smjele pijane u grupi ulaziti u kavane i tamo se smijati i pjevati i urlati. Na stolovima je u celofanu počivalo mrtvo cvijeće. Gadili su mi se jezici mojih šefova, gadile su mi se pijane žene, gadio mi se Osmi mart. Htjela sam promjenu.

Željela sam, dobila sam. Živim u zemlji u kojoj svakoga dana u godini slave fotošopirana čudovišta koja senzualno bulje ispod teških trepavica i slapova kineskih dlaka. Napućena usta krcata kiseline pozivaju na pušenje one koji to mogu platiti. Silikonske sise zovu na slinjenje. Bedra nemaju celulita, pičke nemaju dlaka, šalju poruku, jebi me, ja sam djevojčica.

Slavi se i Mama. Biti mama danas u Hrvatskoj znači biti MAMA. Hrvatske MAME slikaju rast svoga trbuha i prije nego im nečiji spermij probije jajašce. Pa “fanovi” mogu pratiti rast. Prvi tjedan, drugi… Ne znam koliko tjedana traje trudnoća, ali svakako se snima i trbuh prije odlaska u rađaonicu. Pa tata pokraj MAME. Pa beba na sisi. Pa onda MAMA ide doma. Pa vidimo trbuh poslije poroda, pa tri dana kasnije, pa šest dana… Jebote! JEBOTE!

Mi drugarice nismo na šminku i krpe trošile plaću i povremeno smo bile osobe, ljudska bića. Zarađivale smo gotovo koliko i muškarci. Porođaj nismo držale vrhuncem “karijere” ili karijere. Abortus je bio besplatan, popovi nisu virili u naše pičke ni jebali našu dječicu. Radile smo osam sati. Imale smo pravo na bolovanje. Na poslu smo s vremena na vrijeme šefa znale poslati u kurac. I muža. I djecu. I zidara koji bi nam dobacivao sa skele. U Jugoslaviji je mrtva, prebijena žena bila VIJEST.

Danas moja kći ovim svijetom hoda užasnuta. Boji se petogodišnjeg sina, poslodavca, popa, učiteljice, muža, slučajnih prolaznika, teve inkasatora, ovrhe, bolesti. Bolovanje može samo sanjati. Ugovor je potpisala na tri mjeseca i šuti, šuti, šuti. Radi od jutra do sutra, dijete jedva vidi, svi su joj vikendi radni, plaća joj je bijedna, stanarina ogromna, minus još veći, čitav će život pod tuđim krovom loviti vlastiti rep. Naravno da ima fakultet.

Nedavno je u Sloveniji otvoren bordel sa gumenim lutkama. Sve imaju što savršene žene od krvi i mesa nemaju. Ne ostaju trudne, nakon upotrebe se temeljito čiste da ne bi mirisale na žene od mesa, ne boli ih ni glava ni kičma, ne pitaju, gdje si bio dosad? Naravno da imaju kilograme dlaka gdje treba, međunožja su im savršeno ćelava. Dečki su više nego zadovoljni. Možda je to dobra vijest za današnju ženu? Neće morati biti lutka kad postoje lutke bolje od nje?

Neka se jebem ja stara ženetina s dvije noge u grobu! Osim što sam stara, ja sam i jugonostalgičarka i mrzim sve što je hrvatsko i ružna sam i ljubomorna sam, i… Mislite o meni što vas je volja. Ovo je, je li, slobodna zemlja. Za ovo su, je li, neki život dali. Čujem vas, žene. S vremena na vrijeme pištite. Preklinjem vas, recite mi, hoćete li uskoro vrištati?

Sretan vam Osmi mart!