Magazin

Srpkinju, njenu majku i još 40 ljudi na Spasovdan ’94. od sigurne smrti spasio čovek po imenu Alija

kolona
Printscreen RTS

Rat u Ukrajini podsetio nas je sve na pakao kojem je Balkan po ko zna koji put svedočio devedesetih godina prošlog veka. Hiljade mrtvih, raseljenih i nestalih, a u tom još uvek jasno nedefinisanom broju unesrećenih, mogu se pronaći i oni malobrojni srećnici koji su preživeli liste za odstrel, oni koji su nekako utekli iz broja otpisanih.

Na Tviteru se pojavio čitav jedan niz žene koja je među onim manje nesrećnima, a opet dovoljno srećnima, koji su i dalje živi pored svih opasnosti na životnom putu.

Ona je sa svojim pratiocima podelila svoju potresnu priču.

“09.06.1994. osvanuo je Spasovdan, nas su poveli na razmenu. Iz nekog razloga nas 40 je ostavljeno na liniji razgraničenja, po ostalih 200 su stigli autobusi, po nas ne. Trebali smo biti kolateralna šteta, povod za neke vojne akcije i druge mutne radnje. Pala je noć. Šuma. Sve minirano. Nazad nismo imali gde. Napred je bila Republika Srpska. Vukli smo se kroz šumu i vikali svoja imena. Bilo je dece među nama.

Plač. I konačno – sloboda. Bukvalno smo banuli pred srpsku vojsku negde oko ponoći. Sam Gospod nas je tada sačuvao. To je bila jedna nadrealna scena 40 živih mrtvaca (godina gladi u Tz je ostavila posledice) neprijavljenih da stižu, otpisani od svih Al ne i od Gospoda. Iako je bilo za očekivati da vojska u takvoj situaciji prvo puca pa pita to se nije desilo.Ipak se Božija pita!

Slava tebi Bože moj! Od tog dana molim se za jednog čoveka posebno, Alija se zove. Radio je kao prevodilac za Umprofor, Tuzlak-logoraš, on nam je krišom rekao da smo ostavljeni i u kom pravcu da pođemo i da iz sveg glasa dovikujemo svoja imena, da nas naši ne pobiju.

Veliki čovek, Bog da ga nagradi. Stigli smo u neku kuću, štab šta li je. Tu je trebalo da nas popišu. Novi strah, možda i najveći. Moja majka je muslimanka. Šta ako mi je “četnici” ubiju? Hrabra moja majka. Kad je izgovorila svoje ime, vojnik, videvši koliko smo uplašene samo je rekao Majko dobrodošle u slobodu!

Napisah ovaj niz u slavu Božiju i za hvalu onom jednom čoveku i da nas podsetim koliki je besmisao rata. Praštajte ako sam koga potresla. Živi i veseli mi bili.”, napisala je ona.

Aleksandra je imala 3 godine kada su bombardovali kolonu izbeglica, izgubila oca i dedu, a kasnije i majku

Čitajte Luftiku na Google vestima

Antonije Kosanović

Traži smisao u vreme besmisla, rečima potkradajući emocije.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

66 Shares
Share via
Copy link