Spisateljica Vedrana Rudan oglasila se autorskim tekstom na svojoj stranici Rudan.info povodom situacije koja je izazvala veliku pažnju javnosti, a odnosi se na njeno gostovanje kod voditeljke Marije Kilibarde. Rudan je objavila tekst pod naslovom „Kilibarda i ja“, kao odgovor na „dramu“ koja je nastala nakon što je voditeljku Mariju Kilibardu pitala kako to da od 25. godine nije uspela da pronađe nikog da je oplodi.
Tekst objavljen na stranici Rudan.info prenosimo u celosti i u originalu.
Za one koji ne znaju, ima li takvih, bila sam u Beogradu promovirati knjigu Doživotna robija. Ne znam na kojim sve televizijama nisam bila. Svi su moji nastupi odjeknuli jer su tabloidi i portali ludi za vađenjem rečenica iz konteksta i bombastičnim naslovima.
Naročito im se svidjelo (opoziciji) da sam Vučića proglasila Kim Il-sungom. Ako pojma nemate tko je Kim Il-sung , guglajte. Odjeknuo je i “sukob” moje omiljene “voditeljke” i mene. Na portalima je to bila svađa, samo nas dvije znamo kako se dobro zabavljamo.
Dok ovo pišem umirem od smijeha, to mi se ne dešava često, prisjećam se svoga gostovanja u emisiji Marije Kilibarde. Kako se emisija zove? Guglajte.
Za one koji ne znaju kako izgleda nastup na televiziji, evo, kratko. Šofer te doveze do zgrade. Tamo te čeka ili ne čeka osoba koja te otprati u “šminkernicu”. U “šminkernici” rade žene koje znaju sve i imaju mišljenje o svemu.
Vučić bi maskiran u mene trebao povremeno posjetiti te cure. Govori bi mu bili kraći, nastupi rjeđi, teme zanimljivije i životnije. Uz njihovu pomoć postao bi doživotni predsjednik Srbije.
Vraćam se Mariji Kilibardi. Kad sam našminkana ušla u studio, prema meni je krenula žena visoka dva metra, malo sam i rekla.
Prelijepa. Raširila je ruke, učinilo mi se da ću nestati u zagrljaju vjetrenjače. Uz širok osmijeh mi je priznala, priznale su i sve ostale “voditeljke” kod kojih sam bila, knjigu nije pročitala, ali neke rečenice ipak jest.
„Ispričavam joj se zbog ružnih riječi“
Posebno joj je bila zanimljiva priča o ženama koje često turaju prst “tamo” ne bi li na vršku prsta vidjele krv.
Razigrana Kilibarda na svom prstu očekuje suprotno, ona želi “dete”.
U razgovoru uživo sam joj rekla ono što možete vidjeti na mnogim srpskim portalima, čak i nekim hrvatskim.
Ispričavam joj se zbog ružnih riječi, ona zna da je nisam namjeravala uvrijediti, bila sam izvan sebe jer je doživljavam kao kćer koja želi skočiti s visoke litice u kipuću vodu. Ako skoči i preživi, doživotno će i neuspješno liječiti rane.
Marija i ja smo se zabavljale, žena poštuje moje “krivo” mišljenje, nemam ja s njom problema, ali imam s modernim trendom koji je zastrašujući.
Sve većem broju žena u četrdesetoj “tijelo vrišti”. Tijelo hoće dijete. Zašto žene u četrdesetoj plus misle da vrisak tijela može pobijediti fiziologiju?
Ljudsko tijelo nije se mnogo promijenilo u nekoliko stotina tisuća godina. Ona koja rodi u četrdesetoj svog će prvoškolca sačekivati pred školom na pragu pedesete.
Dijete će biti na startu života, ona na početku gubljenja snage ma koliko nam teretane slale drugačiju poruku.
Ljudsko tijelo ima svoj ritam starenja i tu ubacivanje hormona samo čini ogromnu štetu.
„Muškarce djeca ne zanimaju“
Prvorotkinji u četrdesetoj u čitavoj će priči najmanje pomagati partner. Muškarce u pravilu djeca ne zanimaju osim kad u dvadesetoj postanu najbolji tenisači, nogometaši, glumci, glumice, pjevačice, bogate udavače… Muškarce zanimaju drugi muškarci. Za većinu njih Đoković je car, a žena potrošna roba.
Mi kroz život prolazimo krvavo radeći. Služimo sistemu, partneru, roditeljima, a do smrti djeci.
Sve koje žele biti sluškinje svojoj najvećoj ljubavi, to su uvijek djeca, u taj bi horor trebale ući čim ranije da bi se u pedesetoj mogle, neke, bar malo opustiti.
Djeca su za svaku ženu jezivo mučenje s povremenim, minijaturnim trenucima “sreće”. To znamo sve mi koje ih imamo ma koliko lagale o tome.
Koji jezivi zajeb. Želiš djecu jer o njima ništa ne znaš, kad saznaš već si na lomači koja se ne gasi desetljećima.
Marija Kilibarda me nakon emisije veselo otpratila do taksija, u emisiji sam joj rekla da imam mačku Pepicu koju volim, zato mi je rekla: “Pozdravite Pipicu.”
U mom kraju “pipica” ima sasvim drugo značenje, ipak, nisam pitala Mariju misli li na moju “pipicu” ili Pepinu “pipicu”. Pozdravila sam Pepicu. Moje “pipice” sjetim se samo na ginekološkom stolu.
Sretno, Marija! U tvojoj emisiji sam htjela reći: ženska sreća ne stanuje u našim trbusima.
Dodaj komentar