Život je neuporedivo lakši i lepši uz muziku. Haris Abdagić je čitav život proveo uz gitaru i on najbolje zna koliko je prethodno izrečena tvrdnja tačna.
Kada je njegova ćerkica Kira ugledala došla na svet, on je odlučio da svoju pasiju prema muzici prenese i na nju. Devojčica je to oberučke prihvatila, dok je praktično još uvek bila u pelenama.
Kira je počela da peva pre nego što je prohodala, a danas ne prođe ni dan da barem nešto ne zapeva zajedno sa tatom.
Vremenom, iz njihovog dueta rodio se i YouTube kanal “Tata&Kira TV”, gde možete poslušati njihove brojne obrade domaćih i stranih hitova.
Uz egzotične zvukove ukulelea u pozadini, Staša Nikodinović je uradila intervju za Lola magazin sa ovom muzikalnom porodicom.
Lola: Ko je prvi došao na ideju o „Raspjevanoj lektiri“? Tata, Kira ili se ideja javila zajednički, spontano?
ABDAGIĆ: Ja mislim da je prva na ideju došla mama, koja se skriva iza kamera, ali je duša ove ekipe. Što se tiče Kire, ona skoro da je prije propjevala nego što je progovorila, tako da su njeni afiniteti odmah svima bili poznati.
Lola: Zašto baš ukulele od svih instrumenata? Da li je to bila “ljubav na prvu notu”?
ABDAGIĆ: U ukulele se zaljubio tata, kojem je nakon 30 godina sviranja gitare trebao novi izazov, a pronašao ga je u ovom havajskom instrumentu, koji daje puno više zvuka nego što to obećava svojim izgledom.
Lola: Jedan od najpopularnijih videa bio je onaj u kojem sa Kirom podučavate grčki alfabet. Mislite li da se kroz muziku neke stvari mogu mnogo lakše naučiti?
ABDAGIĆ: Naravno. Generalno, uz muziku je život lijep, to itekako dobro znam iz ličnog iskustva. Zbog toga sam odlučio to podijeliti sa svojim djetetom, odmah, dok je malena, a poslije neka ona sama odluči šta će s tim. Uz muziku se lakše uči, ali i lakše živi.
Lola: Između ostalog, na vašem repertoaru našle su se i pjesme nekih svjetski poznatih izvođača i izvođačica kao što su Lejdi Gaga (Lady Gaga), Bitlsi (The Beatles) i Bob Dilan (Bob Dylan). Na koji način birate pjesme koje želite obraditi i koliko su Kirini prstići umiješani u izbor?
ABDAGIĆ: Kirini prstići su, čak ne figurativno nego doslovno, presudni u izboru pjesama, jer oni klikću po YouTube-u i biraju pjesme. Do sada smo snimali samo pjesme u koje se Kira zaljubila, a tako planiramo i nastaviti. Naravno, mama i tata imaju svoje načine da malkice “usmjere“ tu potragu za novim pjesmama.
Lola: Obrađujete pjesme iz cijelog svijeta, pa su se tako na vašem YouTube kanalu našle i tradicionalne pjesme sa Novog Zelanda, iz Južne Amerike i čak Surinama. Na neki način ste već obišli svijet svojom muzikom. Kako se Kiri sviđaju pjesme na stranim jezicima i koliko joj treba vremena da ih nauči?
ABDAGIĆ: Kira ima neki svoj modus operandi. Njoj kad se dopadne pjesma, ona je po cijeli dan pušta, sluša i procesuira. Zapjeva tek kad ju je naučila napamet. Nikako ne voli riječ po riječ učiti, ili da je neko podučava. Dakle, najbitnije je pronaći pjesmu koja se njoj dopada, za sve ostalo Kira se sama pobrine.
Lole: Koje pjesme Kira i tata posebno vole zajedno izvoditi?
ABDAGIĆ: Ma sve pjesme i pjesmice. Nekad improvizujemo, pa izmišljamo rime, nekad pjevamo poznate hitove, nekad izvrćemo tekstove pa se tako zezamo. Uglavnom, po čitav dan se, između svih ostalih aktivnosti, dešava bar ponešto na temu poezije i muzike.
Lola: Jedna od pjesama koje ste obradili je i „Dječija nacija” koju je napisao Kirin deda prije otprilike 25 godina. Pjesmicu trebate snimiti i sa zborom KŠC „Sveti Pavao” Zenica. Da li ste uzbuđeni zbog toga što ćete baš ovu pjesmu izvesti sa zborom?
ABDAGIĆ: Pjesmicu “Dječija nacija“ napisao je Kirin deda Kiban za vrijeme nesretnog rata u BiH, a ja sam je uglazbio. Osim što pokazuje čime se Kirin deda u ratu bavio, ova pjesma je nažalost aktuelna i danas. Iz tog razloga odlučili smo da je snimimo, a budući da sam ja i ranije imao divnu saradnju s KŠC “Sveti Pavao”, izbor je pao na njihov dječiji zbor, što su oni oduševljeno prihvatili.
Lola: Kakvi su planovi za Kirinu buduću pjevačku karijeru? Možemo li se veseliti i nekom muzičkom albumu?
ABDAGIĆ: „Tata i Kira, raspjevana lektira“ je igra jednog tate i jedne ćerke, koju smo odlučili da podijelimo sa svijetom. Jedini plan je da se nastavimo igrati, dok uživamo u tome. Kira kroz tu igru, po mom mišljenju, stiče jedno dragocjeno iskustvo, koje joj može u životu biti korisno. Zbog toga nema nikakvih planova za Kirinu muzičku karijeru. Ona će svoju karijeru, muzičku ili neku drugu, odabrati kad poraste.
Dodaj komentar