Magazin Srbija

Bila je prva srpska doktorka i učesnica 4 rata, kao nagradu za službu dobila je otkaz

doktorka-draga
Foto; Wikipedia

Priča o hrabroj Draginji počinje davne 1855. kada je ugledala svetlost dana u Šapcu u porodici cincarskog porekla. Otac Dima bavio se trgovinom, a kako je voleo isterivanje pravde, što je srpska heroina i povukla na njega, dugo je vodio spor oko jednog imanja sa bogatom šabačkom porodicom.

Kada je neočekivano izgubio ovaj slučaj na sudu, ostao je bez dinara i finansijski “uništen”, ali ga to nije sprečilo da poslednju paru da lokalnom crkvenjaku da zvoni na crkvena zvona.

Kada su ga meštani upitali ko je preminuo, Dima Ljočić prkosno i ogorčeno je odgovorio: “Umrla je pravda i nju danas sahranjujem”. Zbog ovoga je od načelnika “zaradio” 25 po turu, ali je isterao po svome!

Darovita, pametna i uporna Draga zasigurno je više od svih osvetlala obraz i povratila prestiž svoje porodice, dokazavši da Ljočići, premda osiromašeni, nisu bez potencijala, časti, talenta i pre svega plementosti i rodoljublja.

Nakon završene Više ženske škole u Beogradu ona se, vođena ambicijom i socijalističkim idejama, obrela u Cirihu gde je i završila studije medicine 1878, sa svega 23 godine, postavši i zvanično “doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti”.

Bila je prva žena iz Srbije i tek četvrta u Evropi kojoj je to pošlo za rukom.

Diplomu je morala da nostrifikuje pred komisijom koju je predvodio ugledni lekar Vladan Đorđević, iako je u to vreme u Srbiji bilo ukupno 30 lekara – većinom stranaca koji nisu imale nikakvu potvrdu.

Učestvovala je čak u četiri rata ,gde je nesebično radila i lečila ranjene i dobila čin.

Nakon što se ratno stanje okončalo, 1886. godine, dok je još bilo sveže sećanje na njen naporan i “viteški” rad, Draga je unapređena u “lekara sekundanta”. Čak ni sa tim novopečenim zvanjem, nije bila ravnopravna sa jačim polom, jer joj je bilo uskraćeno pravo na periodičnu povišicu plate i na penziju.

Ponosita Srpkinja, umorna od osporavanja, tada je zatražila od Ministarstva “da ima sva lekarska prava data svim lekarima, bez razlike pola”.

Odgovor je stigao šest meseci kasnije u vidu otkaza iz državne službe.

Ali, život je umeo da je bar jednom poštedi muke. Otpuštanje joj nije ukaljalo ni ugled ni obraz, jer su se ljudi sećali njenih ratnih zasluga i veličali je kao humanog čoveka i vrsnog lekara. Draginji Ljočić rad je bio duševna snaga i od medicine nije imala nameru da digne ruke nikada – ona se ponovo obrela u privatnoj praksi, a pacijenti su znali da u njenu ordinaciju mogu da kucaju u bilo koje doba dana i noći.

Uporedo, radila je i u Upravi monopola kao honorarni lekar, ali tu nije bio kraj njenim zalaganjima. U toku 1904. godine osnovala je “Materinsko udruženje” sa vizijom da stane na put velikoj smrtnosti odojčadi i pomogne zbrinjavanje napuštene dece i siročića. Već sledeće godine, zahvaljujući preduzimljivosti, entuzijazmu i upornosti doktorke Drage, ovo udruženje dobilo je zgradu, te je preraslo u “Dom za nahočad”.

Trud i sva veličina ove žene nisu mogle da prođu nezapaženo, iako je redovno bila osporavana od zvaničnih institucija i države. Ona je bilo uzor Beograđana u 19. veku, ali su prizanja počela da se nižu i van granica zemlje. Evropa je doktorki Dragi Ljočić u više navrata odala počast u svojoj štampi, ne štedeći reči hvale.

Uporna kakva je bila, Draga nije želela da odustane od borbe za ravnopravnost. Neumorno je s vremena na vreme pisala Ministarstvu, žaleći se da ni nakon 30 godina službe ne može ni u položaju ni u plati da se meri sa muškim kolegama.

Nailazila je na “interesantne” odgovore pune predrasuda i oštrih uvreda na račun rodne pripadnosti, a jedan od takvih bio je i da ne može da očekuje iste uslove, jer je “žena po fizičkoj prirodi pozvana da se naslanja na jačega od sebe”.

Godine “rmbačenja” i danonoćnog zalaganja učinile su svoje – zdravlje joj je bilo narušeno i slabo, i već je gazila šestu deceniju, ali čak ni to je nije sprečilo da svoju snagu pokaže i tokom balkanskih ratova – neumorno je boravila u ambulanti za građanstvo i sirotinju.

Odmah potom na scenu istorije stupio je Veliki rat, u kome je doktorka Draginja takođe rešila da da svoj doprinos – čak iz daleke Lozane organizovala je slanje paketa srpskim zarobljenicima u mađarskim i nemačkim logorima.

Biste prvih srpskih lekara Drage Ljočić i Jovana Stejića nalaze se ispred Muzeja istorije medicine u Beogradu

Završetak Prvog svetskog rata polako, ali sigurno donosio je drugačiju atmosferu u društvo i menjao zakorela shvatanja. U korak sa time, Draga Ljočić je, nakon više od četiri decenije rada, 1919. godine konačno dobila i formalno zvanje lekara.

Godinu kasnije postala je prvi predsednik Društva beogradskih ženskih lekara, a 1924. ostvarila je i pravo na penziju.

Nažalost, u dugoočekivanoj pobedi doktorka Draga uživala je svega dve godine – njen život tiho se ugasio 5. novembra 1926. godine u porodičnoj kući na Topčiderskom brdu.

Izvor: Niste znali

Sudbina najlepšeg beogradskog para je najtragičnija priča II svetskog rata

Čitajte Luftiku na Google vestima

13 Shares
Share via
Copy link