Magazin

MMF javlja da neće biti penzija, mora neko i da radi kad svi odu iz zemlje

MMF je prošle nedelje saopštio da će Srbija izgubiti petinu radnika.

Jedna od onih vesti koja se svuda po mrežama motala kao naslov, svima bude tu negde pred očima i većina ljudi samo nastavi da preleće prstom preko telefona i ne ode dalje od tog početka, od te prve rečenice.

A prava istina o našoj budućnosti krila se upravo tu dole, ispod naslova.

Proročanstvo našeg života u Srbiji pohranjeno je u samo jednom pasusu te vesti i nije ni malo vedro niti optimistično.

Predstavnici Međunarodnog monetarnog fonda upozorili su da bi Srbija u narednih trideset godina mogla da izgubi 20 odsto radne snage, ali da se to ne bi moglo rešiti samo povećanjem zarada, nego, pazi sad, povećanjem starosne granice za odlazak u penziju.

Kakvo sjajno rešenje!

Kakva motivacija za ostanak u zemlji i volja da se sad radi vredno i mnogo da bismo u penziji mogli da – radimo još više !

Sa radnog pravac u grobno mesto!

Migracije stanovništva sa ovog dela planete u zemlje gde mogu sebi da plate hranu, račune i odu na neki pristojan godišnji odmor, dakle u mesta gde zapravo postoji ovaj revolucionarni koncept, sada imaju svoje posledice u Srbiji i zemljama u regionu.

Najgore će, kaže MMF, proći Ukrajina i Rusija gde će procenat radno sposobnog stanovništa pasti za 30 posto. Ni Bugarskoj i Rumuniji neće biti veselo, jer prema anketama oko 40 odsto mladih planira da ode iz tih zemalja, što im je još i lakše jer su te države članice Evropske unije.

Mi smo još i „dobri“ sa ovih dvadeset posto, ali će morati da se primene razne mere da se to nadoknadi.

Setimo se kako je pre samo desetak godina manjak posla, a višak ljudi poslodavcima dao tu moć da radnike plaćaju 20 hiljada, da im ne daju vikende, da ih teraju da potpisuju rešenja za godišnje odmore na koje posle ne mogu da odu, da ih mesecima drže na „probnom radu“ pa im se „zahvalena saradnji“, da im govore ako nećeš ti ima ko ’oće,  da im u potpunosti obesmisle bilo kakav rad

Dakle, kada se prisetimo sa koliko bahatosti su se ponašali i rasterali tu radnu snagu po razvijenijim zemljama Evrope na poslove koje Nemci ili Šveđani neće da rade, pomislili bismo pa evo kolo sreće se okrenulo, sada ima posla a nema radnika, sada je vreme da se poboljšaju i plate i uslovi rada. Sada mi možemo da kažemo ako vi nećete da me prijavite ima poslodavaca koji hoće, ako vi ne podižete platu u skladu sa rastom cena ima poslodavaca koji će to rado učiniti. Evo i nama nešto da ide na ruku. Možda će konačno po nekim principima tržišta ovde nešto normalno da se desi.

Ali, mosa !

MMF kaže ok malo podignite zarade, ali se više se fokusirajte na to da podignete starosnu granicu za odlazak u penziju.

Znači je l’ nema radnika? Uposlimo penzionere.

Druge mere se odnose na tehnološki napredak (da posao ne mora da obavlja čovek već program/mašina), više žena radnika kao i upošljavanje mladih, odnosno studenata.

Naravno savet MMF-a je i „da se stvori klima“ za povratak ekonomskih migranata. Evo, jedva čekaju da se vrate ovde da rade i posle 65. godine života za malo povećanu zaradu.

„Uvezite stare“ na tržište rada

Jedna od smešnijih konstrukcija tog izveštaja je savet, a baš tako piše, „Da uvezemo stare, žene i mlade na tržište rada“.

Da uvezemo stare na tržište rada?! Pa upravo su izašli odatle, radno mesto im se još nije ni ohladilo.

Nije da su do 65. godine punili baterije na Maldivima pa sad čekaju da budu „uvezeni“ na tržište rada da pokažu volju za timskim radom, sposobnost da brzo uče i prilagođavaju se novom okruženju i iznose kreativna rešenja.

Sa 67 godina hoću da budem na penzionerskom krstarenju Dunavom, a ne na tržištu rada.

I koga uopšte penzioneri mogu da odmene na tržištu rada?

Zbog malih penzija već sad možemo da ih vidimo na radnim pozicijama. To su uglavnom pekare, prodavnice ili kao obezbeđenje u bankama. Ima i onih koji prodaju cveće ili veš i čarape oko pijace na plus sto pedeset stepeni jer im penzija nije dovoljna za lekove.

Njihov rad za kasom, već sad možemo da vidimo, nije najsrećnije rešenje. Zato što ne vide dobro, zato što nemaju okrentnost kao pre 30 godina, zato što čovek od 60 i kusur godina i ne može više da stoji po nekoliko sati, zato što su potrošeni i zato što im koncetrancije više nije kakva je bila kad su imali deset godina staža.

Mene lično bude sramota kada me uslužuje neko tih godina, jer mi je to kao da sam svoju baku poslala da mi pravi doručak, ali ne smem ni da zamislim šta pretrpe kada naiđe neka nervoznija mušterija „čije je vreme novac“ i koji hoće „vrhunsku uslugu u ovoj jebenoj državi“. 

Mnogi od njih su dočekali da posle trideset godina rada ne uživaju barem u penziji na klupici ispred zgrade ili pred televizorom, već u pekari ispred nervozne omladine izloženi poniženjima.

Koji će poslodavac i za trideset godina hteti potrošenog čoveka?

A ako ćemo realno šta će taj čovek uopšte moći da radi sve i da uzmemo u obzir da neće imati neku bolest koja će ga sprečavati da fizički ode na posao.

Možda će deka sa osteoporozom leteti između stolova da donese tri tamna točena, dva kapućina, jednu kiselu sa limunom i dve nesice?

Il će možda sestra od 70 godina da cilja venu za vađenje krvi?

Ili će muž i žena od 68 godina zajedno na građevinu da prave stanove za nove generacije programera?

Možda će da gledaju da stave na punjač robota koji obavlja poslove bolje od njih?

Budućnost nam je jasno i nedvosmisleno predskazana. A nismo morali ni da platimo izradu natalne karte.

Ništa nam kao ova vest ne govori “Bežite odavde jer vam nikad neće biti bolje”. Ili barem spremajte decu odavde da beže – jer negde će možda biti građanin drugog reda na poslu koji tamo ljudi neće da rade, ali ovde će biti rob koji će verovatno umreti jednog dana na putu do posla.

Mi što ostajemo barem znamo da ćemo uvek imati gde da budemo, na radnom mestu, dok nas ne samelju i spakuju za ono drugo mesto gde ćemo se konačno možda i odmoriti.

Imam 25 godina i nisam luda što ne želim da napustim Srbiju!

Čitajte Luftiku na Google vestima

Saša Mandić

Član biblioteke, umereni zavisnik od društvenih mreža sa tendecijom ka ne toliko umerenoj zavisnosti. Volim život na ivici pun adrenalina pa mi pretrčavanja van pešačkog i probijanje rokova za vraćanje knjige nisu strani. Nemam televizor i cenim tišinu. Volim svoje ime jer zbunjuje ljude, a i dobro je u sučaju migracije u inostranstvo.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

233 Shares
233 Shares
Share via
Copy link