Nikolina Pišek razotkrila najružniji običaj balkanskih naroda da u tuđoj nevolji uživa

Nikolina Pišek bila je žena jednog meni dragog čovjeka. Ali taj čovjek nije se zvao Vidoje. Nekako drukčije se zvao, sad nije ni važno kako, i možda sam, misleći na njega, čitao koješta od onog što se o ovoj ženi godinama pisalo po žutim novinskim stranicama i na još i mnogo žućim portalima. Ili je istina, ipak, ta da me zanimaju tračevi o nepoznatim ženama i muškarcima, jer se iz tih tračeva ponekad izrodi nešto što više govori o zajednici i o živome životu, nego sve one velike i ozbiljne vijesti koje izvještavaju o stradanju svijeta? I dok sam tako zavirivao u život Nikoline Pišek, kao što zavirujemo u osvijetljene prozore iza kojih stanuje netko tko nikad do kraja ne navuče zavjesu, nisam uspio primijetiti da je ta žena ikada ikome učinila zlo. Ili da je o nekome nešto ružno rekla, pa da su to prenijeli svi portali.

O tome sam počeo misliti nakon što joj je umro muž. Vijest su opet prenijeli svi portali. Umro je, kažu, jedne noći na masažnome stolu. Izvještaji s njegovoga beogradskog sprovoda preplavili su zagrebačke medije. Vodeće agencije slale su svoje fotografe da slikaju nad otvorenim grobom, da traže lica poznatih i da iza mondenih sunčanih naočala love suzu u oku ožalošćene. Fotogalerije izašle su na našim najjačim portalima, tako ugledni hrvatski mediji najbolje demonstriraju svoju moć, a vodeći novinari crnih kronika upregnuli su se da razotkriju pozadinu smrti čuvenoga hrvatskog zeta. Pritom, ni po čemu taj nesretni čovjek nije bio važan. Za života nije stvorio nikakvo značajno djelo. Kao što ni srpska snaha Nikolina ni po čemu nije trebala biti javna ličnost. Jednom davno radila je kao televizijska voditeljica, ali nitko se zapravo ne sjeća koje su to bile emisije i kakva je bila u tom poslu. Trebali su njih dvoje biti anonimni i dobrostojeći par, o čijem životu nikada neće izvijestiti nijedan medij. Možda im se sviđalo da budu popularni? Možda na taj način ljudi ponekad nadoknađuju nesrazmjer između životnoga djela i stanja na žiro-računu? No, kako god bilo, Nikolini se vrlo gadno, u nekom vrlo osjetljivom životnom trenutku, razbila o glavu njezina popularnost. Premda ništa ružno nije učinila, niti je o ikome išta ružno rekla. Ili, možda, ipak jest učinila nešto što je, iz perspektive svijeta stvorenog od ovakvih medija, itekako ružno?

U nesigurna vremena, u tijesnim i malenim društvima, koja se svode na prostoprošireni komšiluk, u zemljama bez žive kulture i ozbiljnih medija, ženska ljepota opasna je stvar. Iza ženske ljepote moralo bi stajati tvrdo srce, velika pamet i oružana pratnja, pa da krhko ljudsko čeljade ne završi kao žrtva. Nikolina Pišek u tom je smislu baš bila nezgodno lijepa. I to je, kako već biva u tijesnim i malenim društvima, u nesigurna vremena i u posvemašnjim komšilucima, značajno obilježilo njezine socijalne veze i kontakte. Vidoja je uzela za muža, jer se Vidoje, vjerojatno, zaljubio do ušiju. Vjenčajući se učinila je nešto što mi se veoma svidjelo u tom izazivanju sudbine i privlačenju komšijskog i komšilučkog prokletstva: prozvala se Nikolinom Ristović. U neka normalna vremena, u nekom širem i po svemu većem društvu, tamo gdje se svaka ljepota lakše nosi i podnosi, ništa čudno ne bi bilo u tome što je žena Pišek postala žena Ristović. Bila bi to filološka ili antropološka igrarija bez dubljeg smisla i bez javnih razloga. Postoje žene i muškarci koji pri udaji i ženidbi mijenjaju prezimena, pridodaju jedna, odbacuju druga, ili skupljaju i gomilaju prezimena kao što se ordenje skuplja, a postoje i oni koji takvo što ne čine. Kod nas, međutim, na Balkanu, biti Pišek pa postati Ristović pitanje je stava. Opasan je to stejtment. Pogotovo za nekoga tko neće moći tražiti spas u vlastitoj fizičkoj ružnjikavosti, u običnosti i u zaboravu. Ime je u tijesnim društvima čovjekova sudbina. Postajući Ristović, u Zagrebu postaješ manjina. Ako matematički, a ne po srcu, izračunavaš koordinate vlastitoga života, nužno ćeš ostati Pišek. Nikolina je postala gotovo andrićevski književni lik promijenivši ovdje svoje prezime.

Nisu se nakon sprovoda smirile komšilučke strasti. S velikim interesom, sa smrtožderskim interesom, hrvatski mediji prate razvoj situacije u udovičkoj obitelji. Nikolina opet ni o kome ništa ružno ne govori, ona opet nikome nije ništa ružno rekla, ali kako se nitko od nas nije vjenčavao s roditeljima niti obiteljima svojih ljubavi, tako je Nikolina ostavši bez muža ostala i bez njegove obitelji. Svekar njezin, djed njezina djeteta, mnogo je zainteresiraniji za mrtve stvari koje su ostale za njegovim sinom, nego za živima koje je sin volio. Ta okolnost silno je erotizirala naš tijesni komšiluk. Kone su oduševljene stradanjima i nesrećom Nikoline Ristović, te iznose po društvenim mrežama i po portalima svoja mišljenja, premda ni o čemu nisu pitani, niti je Nikolina Ristović i od koga javno zatražila sućut, empatiju, razumijevanje. Lijepa i svima daleka, ona žali muža. I sad bi je trebalo svući u blato, pa je po mogućstvu golu uvaljati u svinjce naših fejsbuka.

Pa tako čitamo po tobože ozbiljnim informativnim portalima i ovakvo što: “Novac od trgovine Arkanovim ratnim plijenom nikada nikome nije donio sreću i blagoslov, pa nije mogao ni Nikolini”. Kaže to žena koja se rastala od Luke Rajića i zatim sasvim slobodno uzela prezime bosanskih kraljeva. Gospođa zna, ono što znamo i mi, da se ratni plijen smije spominjati samo kada je riječ o neprijateljima. A domaći ratni plijen pod zaštitom je duboko korumpiranog, dijelom i otvoreno kriminalnog hrvatskog sudstva, pa će nas gospođa tužiti usudimo li se kamione nevažećih jugoslavenskih dinara, što ih budući naš tajkun prevozi u Bosnu i Hercegovinu, tu zemlju mrtvih kraljeva, također proglasiti ratnim plijenom. Stoga, naravno da mi to nećemo učiniti. Kao što nećemo mudrovati ni o kraljevskim prezimenima kao ratnom plijenu. Nego ćemo o svemu tome šutjeti grobnom šutnjom, te samo konstatirati taj denuncijantski bijes nad jednom udovicom. Čudno je, međutim, i vrijedilo bi to znati, zašto ta hrvatska Arpadovićka o Arkanovom ratnom plijenu nije štogod rekla dok je Vidoje bio živ, ili barem prije nego što je Vidojev otac počeo javno zlostavljati sve ono jedino živo što mu je za sinom ostalo. Ali nije Vidojev otac tema, niti on ikako može biti tema javnih razmatranja. Ljudi su jadni, bijedni i nesretni dok pokušavaju spasiti svoju imovinu, ili ono što bez ikakve osnove smatraju svojom imovinom, od onih koje bi trebali voljeti, ili bi ih barem trebali poštovati. Vidojev otac nije podoban da bude književni lik ni u jednoj priči. Od njega bi se, i od njemu sličnih, trebalo u životu kloniti. Ali lako je to reći. Nitko ne može biti siguran da mu neki takav neće biti svekar, punac, otac, brat. I bilo bi glupo, kad već ne bi bilo podlo, ženi prigovarati da se udala za sina nekoga takvog čovjeka.

Uživanje u tuđoj nesreći, naslađivanje tuđim gubitkom, najrašireniji je oblik ponašanja u tijesnome i neprozračenom društvu, kakvo je naše. Tako se živi u orijentalnim balkanskim komšilucima i u mediteranskim malomišćanskim susjedstvima. Nevolja je udarila na Nikolinu Ristović i sad nam je lakše, jer je mogla udariti i na nas. A sad, eto, neće, jer među nama postoji jedna takva dežurna nesretnica. U svakoj varošici i mahali, u svakom zaseoku, ima barem po jedna takva, koja će na svojim krstima ponijeti sve naše nesuđene nesreće. To je ona Đekna, iz genijalne serije Živka Nikolića. A to je, eto, i Nikolina Ristović. U ekstatičnom uživanju u njezinoj nesreći postoji nešto od praznovjernog straha pred neizvjesnošću vlastite nesreće. Zato i gospođu koja Nikolinu denuncira kao arkanovicu u biti valja razumjeti. I ona se plaši neke svoje nevolje, pa onda zaziva Đeknu i Đekninu vječnu i beskrajnu patnju.

No, srećom, vječnost u digitalno doba traje kratko. Mnogo kraće nego u našem epskom iskustvu, kojemu je posvećena metafora Živka Nikolića. Nikolina Ristović još neko će vrijeme patiti zbog naših zlih mahalskih naravi, a onda će po svoj prilici napokon iščeznuti u blaženoj anonimnosti, gdje će sretno živjeti sa svojom djecom i s nekim tko će je stvarno voljeti. Zaslužila je da tako i bude. Ali nikako zbog svoje ljepote, nego zato što nikome nije učinila nikakvo zlo, pa je i prezime birala čista srca.

Autor: Miljenko Jergović/jergovic.com