Frida Kalo je imala težak život, ali se nikada nije predala. I u najtežim momentima tražila je spas u umetnosti i ljubavi.
Ja sam pretrpjela dvije teške nesreće u svom životu … prva je bio tramvaj koji me je srušio, a druga je bio Diego.
Meksička slikarka Frida Kalo jedna je od najizuzetnijih, ali i najosjetljivijih figura savremene umjetnosti. Još kao osmogodišnja djevojčica oboljela je od celebralne paralize, a deceniju poslije, studentkinja prestižne meksičke Nacionalne pripremne škole doživjela je tešku saobraćajnu nesreću.
Metalna šipka probila joj je stomak i matericu i gotovo oduzela moć hodanja. Gips i zavoji prekrivali su joj tijelo puna tri mjeseca, ali kada ih je skinula, ne samo da je vratila staru već je dobila i novu moć: počela je da pravi sigurne pokrete nogama i najljepše pokrete rukama i kistovima. U pauzama od operacije do operacije, od bola do bola, u bolnici je započeo put jedne od najuticajnijih slikarki moderne umjetnosti.
Sve njeno je bilo specifično: život, izgled i stil. Kraća noga kojom je bolest obilježila, usamljenost i talenat, vodili su je da izgradi nešto novo i da postane prepoznatljiva po posebnim, neponovljivim šarenim suknjama, a potom da te boje, na najoriginalniji način, razlije na platna.
Nesreća i bolest ostavile su traga na njoj, a ona je uzvratila još jačim tragom životu.
Samo planina može znati srž druge planine.
Dvije godine nakon nesreće, 1927. godine Frida je srela slikara čijim djelima se divila i koji joj je ubrzo postao mentor. Njegovo ime je bilo Diego Rivera. Dvije godine od susreta, uprkos protivljenjima Fridine majke, dvoje slikara su se vjenčali i taj brak je zasigurno obilježio cijelu istoriju moderne umjetnosti. Oboje su imali mnoštvo afera, a ipak ostajali privrženi jedno drugom.
Među najpoznatijim aferama koje je Frida imala tokom braka su one sa francuskom pjevačicom, plesačicom i glumicom Žozefin Bejker i ruskim marksistom Lavom Trockim. I pored toga, njena veza sa Dijegom je bila unikatna veza nadrealne strasti i beskrajne ljubavi.
Pročitajte kako je Frida doživljavala tu vezu i koje riječi su slikale njena osjećanja.
Diego.
Istina je tako velika da ne bih htjela da govorim ni da spavam ni da slušam ni da volim. Da osjetim sebe samu zarobljenu, bez straha od krvi, van vremena i magije, u tvojim strahovima, tvojoj velikoj patnji, unutar samih otkucaja tvoga srca. Od sveg tog ludila, kada bih ga tražila od tebe, znam, u tvojoj tišini, bila bi samo konfuzija. Tražim od tebe nasilje u besmislu, a ti mi daješ milost, svjetlost i svoju toplinu. Voljela bih da mogu da te naslikam, ali nemam boja, jer ti ih imaš previše u mojoj konfuziji, u opipljivom obliku moje velike ljubavi.
F.
Diego,
Ništa se ne može porediti sa tvojim rukama, ništa sa zeleno-zlatnom bojom tvojih očiju. Moje tijelo je ispunjeno tobom danima. Ti si ogledalo noći, nasilna svjetlost munja, vlažnost zemlje. Udubljenja tvojih pazuha moja su skloništa. Moji prsti dodiruju tvoju krv. Sva je moja radost osjetiti život koji izvire iz tvoje cvjetne fontane, koju moja ne prestaje puniti, osjetiti sve moje nerve koji su tvoji.
Moj Diego,
Ogledalo noći,
Tvoje oči su zeleni mačevi u mom mesu, talasi među rukama.
Ti si sav u prostoru punom zvuka – u sjenci si i u noći. Tebi je ime AUXOCHROME – onaj koji zarobljava boju. Meni CHROMOPHORE – ona koja daje boju.
Ti si svaka moguća kombinacija brojeva. Život. Moja želja je da razumijem linije koje čine pokret sjenki. Ti ispunjavaš, ja primam. Tvoja riječ proputuje cijelost svemira i stigne do mojih ćelija koje su moje zvijezde, a onda putuje nazad do tvojih ćelija koje su moja svjetlost.
Auxochrome — Chromophore
To je bila ona od mnogih godina zadržanih u našem tijelu. Okovane riječi koje nismo mogli izgovoriti, sem na usnama snova. Sve je bilo okruženo zelenim čudom krajolika tvog tijela. Na tvom obličju latice cvijeća su odgovarale na moj dodir, žuborenje vodotoka. Sve je bilo poput voća u soku tvojih usana, krvi tvog nara, vidiku mamee i pročišćenog ananasa. Privila sam te na svoje grudi i čudovište tvog oblika mi je ušlo u krv kroz vrhove mojih prstiju. Miris hrastovine, sjećanja oraha, zeleni dah jasena.
Vidici i krajolici = pratila sam ih poljupcem. Zaborav riječi će stvoriti precizan jezik za razumijevanje bljeska iza tvojih zatvorenih očiju. Ti si ovdje nedodirljiv i ti si cijeli svemir kojem dajem oblik svoje sobe. Tvoje odsustvo rađa drhtanje u otkucajima sata, u treperenju svjetla; ti dišeš kroz ogledalo. Od tebe ka mojim rukama, milujem ti cijelo tijelo i sa tobom sam jedan minut i sa sobom sam jedan tren. I moja krv je čudo koja teče venama vazduha od mojeg srca ka tvom.
Zeleno čudo krajolika moga tijela postaje tvoja priroda. Ja letim kroz nju da bih milovala obla brda vrhovima prstiju, ruke mi tonu u sjenovite doline u toj potrebi za posjedovanjem i bivam uvijena u zagrljaj nježnih grana zelenih i hladnih. Prožimam pol cijele zemlje, njezino srce me boji ugljenom i cijelo mi je tijelo dodirnuto svježinom nježnog lišća. Njihova je rosa znoj ikad-nikad ljubavnika.
Nije to ljubav ili nježnost ili privrženost, to je sam život, moj život je ono što sam pronašla u tvojim rukama, tvojim usnama i grudima. U svojim ustima osjećam ukus badema sa tvojih usana. Naši svjetovi nikada nisu izašli van. Samo jedna planina može znati srž druge planine.
Tvoje prisustvo lebdi trenutak ili dva, kao da obavija moje cijelo biće u nestrpljivo iščekivanje jutra. Primjećujem da sam s tobom. U momentu ispunjenom osjećanjima, ruke su mi potopljene u narandže, a tijelo se osjeća obavijeno tvojim rukama.
Za mog Diega.
Tihi davaču života svjetovima, ono što je najvažnije jeste ne-iluzija. Jutro se lomi – prijateljske crvene, velike plave, ruke pune lišća, bučne ptice, prsti u kosi, gnijezda golubova, rijetko razumijevanje ljudske borbe, jednostavnost besmislene pjesme, ludi vjetar u mom srcu – ne dopusti da se rimuje djevojko – slatka čokolada drevnog Meksika, oluje u krvi koja dolazi od usta – grčenja, predskazanje, smijeh i igle bisera za neki dar za sedmi juli, tražila sam, dobila sam, pjevam, pjevala sam, pjevaću od sada našu magiju – ljubav.
Fridina ljubavna pisma Dijegu obuhvataju dvadeset i sedam godina dug odnos i govore o najdubljoj i najčvršćoj povezanosti koju su ovo dvoje ljudi dijelili. Kroz pisma sabrana u knjizi The Diary of Frida Kahlo: An Intimate Self-Portrait otkrivamo pravu erupciju emocija, kotao u kom su smješani želja, patnja, odanost, žudnja, sreća i radost. U napetosti koja oduzima dah, riječi ispisane lebde u istoj nebeskoj sferi sa onim koje su razmijenili Džordžija O Kif i Alfred Štiglic, Enis Nin i Henri Miler i Virdžinija Vulf i Vita Sakvil-Vest.
Ova pisma svakako daju jedinstven pečat jednom vremenu, posebnom životu i zaokružuju sliku izuzetne žene najljepših boja koje su se složile u imenu Frida. Nadamo se da ste u njima uživali, da ste se uživjeli i da vam je Lola pomogla da doživite snagu i kompleksnost emocija koje su prožimale ovaj neobični odnos.
Dodaj komentar