Mira Furlan je poznata po tome da ume da razmišlja svojom glavom i da nema dlake na jeziku. Napisala je novu kolumnu za portal Nova S, i znate šta: Jednostavno morate pročitati.
„Pobijedili smo. Bez ijedne bačene bombe. Bez ijednog ispaljenog metka. Bez ijednog tenka na ulicama. Pobijedili smo.
Da, pobijedili smo. Sam Bog nam je poslao ovaj virus. I, zato, hvala mu.
Haleluja!!! God save America. Bog čuva Srbe. Bog i Hrvati. Le Dieu et mon droit… I tako dalje… da se sad ne šepurim svojim poliglotskim sposobnostima…
Uvijek smo znali: na strahu sve počiva. Strah je majka. I otac. Zastraši stanovništvo i preko noći ce svi navodno slobodoumni građani biti manji od makova zrna.
Znali smo, naravno. Ali utjerivanje straha u kosti je, povijesno gledano, bila teška disciplina. Ljudsko se biće obično, tko bi znao zašto, batrga i opire kad mu na vrata zakuca maskirani, naoružani, uniformirani policajac. Kako to jadno ljudsko biće uvjeriti u to da je upravo taj zakrabuljeni policajac njegov jedini zaštitnik, njegovo jedino utočište, njegova posljednja obrana od opasnosti koja će ga zasigurno satrti?”
Da, morali smo se dovijati na sve moguće načine. Morali smo izmišljati neprijatelje. Srećom, tih je uvijek bilo dovoljno: od Crnaca i Indijanaca do Židova, preko neposlušnih žena i nepoćudnih muškaraca, pa sve do ovih novih migranata, Hispanaca, Afrikanaca, Sirijaca, Palestinaca, kako li se sve već zovu svi ti marginalci, svi ti luzeri, svi ti nepotrebni ljudski stvorovi čija je monetarna, pa zato i ljudska vrijednost, negativna i koji, samim svojim postojanjem, kradu resurse od onih koji ih jedini zaslužuju. A to smo mi. Uvijek samo Mi. Nikada Oni.
Da, uvijek je bilo, uvijek ima i uvijek će biti “neprijatelja”. Nije ta disciplina bila tako teška. Vidjeli smo kako se ljudi lako pale. Znam da je bilo davno, ali sjećate li se još našeg uspješnog balkanskog eksperimenta? Sjećate li se Srba, Hrvata i ostale balkanske bagre? Doslovno preko noći nekadašnji susjedi postali su ljuti neprijatelji. Rat u Jugoslaviji je, konačno, bio jedan od naših velikih uspjeha, to ne smijemo zaboraviti. Tu je i počeo naš nezaustavljivi pohod. Naš juriš na cijeli svijet. Ali tada smo, kao uostalom tokom čitave povijesti, morali uprezati medije, svu tu tešku i skupu propagandnu mašineriju, ne bismo li građane uvjerili da im susjed od kojeg je do jučer posuđivao brašno sada, zahvaljujući svojim genetskim predispozicijama, radi o glavi. Morali smo se baviti zahtjevnim prepisivanjem povijesti, prekrajanjem usvojenih narativa, prepodjelom uloga dobrih i loših momaka (i poneke djevojke). Bio je to težak rad. A sada, s virusom, odjednom je sve postalo tako lako. Tako glatko.
Da, pala nam je sjekira u med, da se izrazim starom izrekom tih, nama tako dragih naroda i narodnosti, tih koji su nas tako brzo i tako bezuslovno prigrlili i – čak bih se usudio reći – iskreno zavoljeli.
Da, ti narodi su se – sada to jasno vidimo – pokazali kao rijetko plodno tlo za nas veliki globalni eksperiment. Predlažem da im svima podignemo spomenik.
Usvaja se. U svakoj od novih država dići ćemo spomenik u znak naše zahvalnosti. Ti su mali balkanski narodi bili upravo idealni pokusni kunići. Pali su odmah, šutke i do jednoga. Niti pisak se nije čuo. Niti jedan različit glas. Svi za jednoga, jedan za sve. Kao da smo ih mi izmislili!
Da, pametni su bili ti mali, nebitni narodi. Znali su još tada da se krivulja povijesti ne krivi prema pravdi, kao što je vjerovao onaj opasni luzer Dr Martin, nego upravo obratno, prema nepravdi.
Da, upravo tako. Nepravda je nova Pravda, da tako kažem. Nešto kao: ‘tridesete su nove šezdesete’.
Netko će nas još optužiti da smo ovaj virus mi izmislili. Ali ne, nismo. Časnu riječ. Virus je došao direktno od Boga. Iz čega proizlazi da nas je podržao sam Bog. I nas i naše ideje o novom svijetu, novoj pravdi, novom poretku.
Apsolutno. Dobili smo podršku s najvišeg mjesta. Bog očito nije demokrat. Baš kao ni mi, i On je oduvijek zahtijevao apsolutnu poslušnost i potpunu pokornost. Kažnjavao je svako preispitivanje usvojenih istina, svako suprotstavljanje autoritetu. Kad se samo sjetim Inkvizicije i svih onih zanosnih lomača na kojima su gorjele sumnjive žene, lice mi se samo razvlači u smiješak. Kad bismo se samo mogli teleportirati u ona divna vremena!
Bit će i to. Uskoro. Naši najbolji mozgovi već godinama rade na tome. Bilione dolara i eura potrošili smo i trošimo na tu, do sada tajnu a sada javnu, operaciju: vraćanje unazad. Nećemo samo Ameriku učiniti velikom, baš kao što je bila u vrijeme ropstva i genocida, nego će i sve stanovništvo svijeta uskoro nositi crvene bejzbol kape sa riječima: ‘Make the World Great Again’. I opet će žene i njihove mačke gorjeti na lomačama. A oni siromašni i oni tamnije boje kože bit će naprosto eliminirani s lica zemlje, i to ne zato što smo ih mi, kako bi nas odmah optužili naši neprijatelji, ‘okrutno pobili’, nego, elegantno, od – virusa! Pogušit će se u svojim prenatrpanim koncentracionim logorima u koje smo ih prethodno tako mudro potrpali. Uostalom, ionako je previše ljudi na planeti. Koga eliminirati? Jasno je: stare i siromašne. (Idealno je, naravno, kad primjerci zadovoljavaju oba uvjeta.) Jednostavno. Čisto. Uredna operacija koju ovaj put izvodi naš glavni Fuhrer, Bog, a ne naše naoružane ulične bande, kao nekad u ono uzbudljivo Adolfovo vrijeme. Nitko ovaj put nema primjedbi. Mi smo spasioci. Bit će to jedna ‘lijepa’ budućnost, kao što voli reći naš čovjek u Bijeloj kući. I opet će zavladati red i zakon.
Do tada će, doduše, Svijet, onaj kakav znamo, možda već biti gotov, baš kao što i zaslužuje. Mi ćemo se ionako prije kraja skloniti u svoja podzemna skloništa koja smo već uredno izgradili i koje smo, s ljubavlju i ukusom, već opremili. U svojim elegantnim bunkerima planirat ćemo neki novi, bolji, bjelji, bogatiji, rafiniraniji svijet. Svijet Pobjednika.
A što ćemo s onom bagrom na Balkanu?
Nećemo ih zaboraviti. O ne, nećemo im poslati medicinsku opremu! Neka ih virus potamani, drugo nisu zaslužili. Oni ne spadaju i nikad neće spadati među nas, Pobjednike. Oni su bili samo kunići. Ali ćemo im, tim kunićima, ipak sagraditi spomenike u svim njihovim novim državicama. Neka se vesele još malo, dok ne pocrkaju. Neka misle da su važni. Na svim spomenicima će pisati isto: Smrt narodu – sloboda fašizmu.“
Dodaj komentar