Beograd Magazin

Mama, tata i bebe labudovi se dave u smeću kod Ušća i nikoga od nadležnih nije briga

labudovi
Printscreen

Ekologija je konačno dobila više prostora u domaćoj javnosti nakon decenija potpunog zanemarivanja. Nekada čiste reke postale su stecišta zaraza, a jurnjava za profitom zaslepela nas je i uskratila nam pravo na zdravu i čistu životnu sredinu.

Nije samo teška industrija problem. Mnogo toga zavisi i od nas građana, a količina divljih deponija pokazuje ružniju stranu našeg naroda. Koren svega nalazi se u svesti, odnosno našoj nesvesti da plastični otpad, kese i opušci neće nestati sami od sebe.

Edukacija po ovom pitanju u Srbiji je na vrlo niskom nivou, a ni država se sistemski ne bavi ovom temom. Čak, šta više, često je i saučesnik u zagađenju pravdajući to nekakvim ekonomskim napretkom.

U nedostatku odgovornosti građana koji svoje đubre bacaju gde god im padne na pamet, iz nebrige i revolta valjda prema sebi samima, postajemo zatrpani sopstvenim smećem.

Najnovija slika iz prestonice sramota je za Beograd, Beograđane i čitav narod. Labudovi koji su porodično pokušali da se probiju kod Ušća kroz sabijeno smeće nemaju životni prostor zahvaljujući našoj bezosećajnosti. Tužna je ovo slika i za nju nam nije kriv čak ni Goran Vesić, a ni njegov ‘bogotac’ Aleksandar Vučić.

Nije ovo slučaj samo u Beogradu. Provozajte se i prošetajte ovom lepom zemljom i videćete fantastične predele koji osim pašnjaka, šuma i reka kriju i sramotu jednog naroda. Nemamo kulturu odlaganja sopstvenog đubreta i to se vidi, to je ogledalo našeg mentaliteta i za to nam nije kriva ni Amerika, ni NATO, ni Rusija, ni Kinezi, niko nije sa te srane došao i bacio smeće gde mu mesto nije.

Možemo li se uzeti u pamet i razumeti da mnoge stvari zapravo zavise od nas samih? Kvalitet života i životna sredina moraju biti tačke spajanja ovog razjedinjenog društva. Tu ne sme biti kompromisa i mora se delovati aktivno i frontalno.

Deluje da ovaj narod funkcioniše po principu nagrade i kazne, što je za istinsko žaljenje. Kada predsednik najavi tri hiljade dinara za one koji se vakcinišu, mora li isti princip da se uvede za ekologiju? Svako ko baci đubre dobije kintu, kao da to nije interes pojedinca?

Ili ćemo ići sistemom visokih kazni? Neko će reći da bi ovakva kaznena politika biti kontraproduktivna, da bi narod verovatno još više prljao „iz inata“. Ne vidim smisao ni kazni ni nagrade. Valjda postoji još uvek zdrav razum koji može da oceni da ne postoje nikakve zavere u stalnom podsećanju da se ne baca đubre u reku, duž šumskih staza i prirodnih rezervata. Edukacija je uvek prvi korak.

Nismo sami na ovoj planeti, prolazni smo i moramo ostaviti nešto budućim generacijama. Porediće nas sa srednjovekovnim prljavcima koji su maloumno percipirali prirodu i njene darove. Nemamo zahvalnost, već samo bahatost i primitivizam.

Nije ovo nikakav „drugosrbijanski“ osvrt, već patriotizam prve kategorije. Ponesite svoje smeće, naučite sugrađanina svojim primerom, pokupite i njegovo đubre koje je ostavio za sobom. Neka se posrami, ako srama ima, a zbog toga ne morate ni reč da izgovorite. Dovoljno je da budete pozitivan primer.

Labudica uginula od tuge kada su joj tinejdžeri razbili jaja, a partner nestao

Čitajte Luftiku na Google vestima

Antonije Kosanović

Traži smisao u vreme besmisla, rečima potkradajući emocije.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

259 Shares
259 Shares
Share via
Copy link