Magazin Svet

Kako je Coca-Cola uzela sva izvorišta vode i celu oblast ostavila žednom

voda
Foto: Delil Souleiman/AFP-Getty

Po predikcijama Ujedinjenih nacija do 2050. godine će gotovo 6 milijardi ljudi biti ugroženo zbog nedostatka zdrave pijaće vode. Ove sumorne prognoze jasno govore šta će biti resurs oko koga će se ukrstiti koplja svetskih sila. Zapravo, borba za ove resurse već traje, a u svetlu tih činjenica ni Srbija neće biti pošteđena.

Upravo su Ujedinjene nacije uvrstile Srbiju među prvih 50 svetskih država koje raspolažu sa velikim rezervama zdrave i pijaće vode, iako Srbija učestvuje samo sa 0,3 odsto u ukupnim svetskim resursima vode za piće.

Umesto država i evropskih imperija koje su kolonizovale čitave kontinente i narode, otimajući sve od plemenitih metala, dijamanata, dece i žena, vek u kojem sada živimo doneo je novi vid eksploatacije, odnosno otvorene i nemilosrdne pljačke. Sigurno ste čuli za neokolonijalizam…

Korporacije su, čini se, zauzele politički najbitnija mesta u državama širom sveta i postavljanjem svojih ljudi šire uticaj i moć ostvarujući finansijske interese. U svojoj potrazi za profitom oni ne biraju sredstva, a svako ko im se nađe na putu ispred sebe ima jednu ekonomsku supersilu koja ne preza ni od najgorih zločina da ostvari svoje naume i uveća zaradu.

Stanovnici Srbije još uvek nemaju svest koliko su privilegovani jer i dalje imaju čistu vodu sa česmi u svojim domovima. Naravno, postoje i ekstremni izuzeci poput Zrenjanina u kojem se već punih 18 godina voda sa česme ne koristi za piće. Odrasle su i sazrele generacije koje ne pamte mogućnost da ispod česme postave dlan i napiju se vode kao što su to činili njihovi vršnjaci u ostalim mestima po Srbiji.

Postoji otvorena opasnost da i žitelji ostatka Srbije ostanu bez pijaće vode baš zbog tog nedostatka svesti koliko smo zapravo bogati. Zbog bahatosti i nedostatka zahvalnosti, a samim tim i nebrige da o tom najvažnijem resursu vodimo računa kao o daru koji život znači.

Država „samo“ rentirala vodoizvorišta

Naša zemlja po nekim podacima ima oko 400 izvora čiste pijaće vode, a od toga se aktivno koristi tek negde oko 20 odsto. Istovremeno, smatra se da posedujemo i 286 različitih tipova mineralnih, termalnih i termomineralnih voda.

U prethodnih dvadesetak godina u Srbiji su tiho i bez medijske pažnje strane kompanije dobile dozvole za korišćenje naših vodoizvorišta praveći basnoslovne profite, koristeći samo naše prirodno bogatstvo. U naše ime predali su naše izvore vode za milione dolara, da bi neko od toga zarađivao milijarde. Procenat je sigurno zanimljiv, kada bi o njemu imali saznanja.

I dok druge zemlje poput Norveške prave svoje fondove za kupovinu vodoizvorišta širom sveta, računajući da nakon ere nafte dolazi era borbe za pijaću vodu, resorno ministarstvo u Srbiji izdaje dozvole strancima da profitiraju i koriste naše izvore voda kao privatnu svojinu.

Više od 80 odsto flaširane vode koja se puni u Srbiji u vlasništvu je kompanija koje dolaze iz Amerike, Holandije, Nemačke ili Francuske.

rosa voda
Foto: D. Jevremović

Iako po zakonu svi izvori voda spadaju u vlasništvo i nadležnost Republike Srbije, strane korporacije dobijaju dozvole na maksimalnih 15 godina, od čega sve računaju na produžetak istih bez ikakvih problema i medijskog eksponiranja.

I dok stručnjaci govore da treba jasno pregledati sve do sada izdate dozvole i po njihovom isteku vodoizvorišta vratiti državi na korišćenje, deluje da smo od takvog scenarija još uvek vrlo udaljeni.

Zamislite život bez vode… Ne ide? Razumete li sada?

Prodata nam je magla da strani investitori donose bolji život kroz radna mesta i pogone, a malo ko nam je otvarao oči na vreme ukazujući na našu lakovernost i šta se radi i dogovara iz zatvorenih vrata i lažnih osmeha direktora i političara.

Među glavne trovače naših površinskih i podzemnih voda svakako spadaju industrijska postrojenja bez adekvatnih filtera i tehnologija za preradu otpadnih voda. Tu su i jalovišta sa teškim metalima, kao i opasnost zvana Rio Tinto ili Dandi sa planiranom upotrebom cijanida za homoljsko zlato.

Takođe tu je i problem kanalizacije i ispuštanja fekalija direktno u naše reke. Potrebno je nekoliko milijardi evra da se taj problem trajno reši i napravi održivi sistem koji bi pomogao rekama da vrate svoj prvobitni sjaj. Nekim privatnim licima nije bilo u interesu javno dobro, pare su nestale, a za nečinjenje i nestajanja milijardi iz budžeta građana niko nikada nije odgovarao.

Umesto da predupredimo zlo, sačuvamo svoje i racionalno raspolažemo sa vodom koja nam je darovana, mi se prema svom bogatstvu ponašamo poput zle maćehe.

water from the tap
Foto: Pixel-Shot/Shutterstock

Velikog udela u tome ima i needukovanost, neinformisanost i sistemska nezainteresovanost državnih činovnika da ljudi u Srbiji zaista shvate sa kakvim pretnjama sa suočavaju.

Ko kontroliše naše političare u njihovim intimnim razgovorima i pregovorima oko naših javnih resursa? Ko kontroliše njihova obećanja direktorima stranih korporacija? Svi od nas traže blanko poverenje, bez ikakvih garancija. Sve se svodi na „časnu reč“.

To je nemoguće. Zato niko ne treba da veruje ni ovima što ih Vučićevi poltroni nazivaju lažni zeleni. Svi su lažni, dok ne dokažu suprotno. Zato ne treba da im bude cilj da traže blanko podršku, već dokazi da zaista žive ono u šta veruju. Tada se možda i vera u ideju, ideologiju i iskrenost vrati u našu pokojnu političku sferu.

O kakvoj opasnosti govorimo?

Pa valja se podsetiti građanskog rata u Boliviji krajem 1999. godine kada je narod ustao zbog privatizacije sistema vodosnabdevanja u Kočabambi, četvrtom po veličini gradu u ovoj južnoameričkoj zemlji.

Dok smo mi popisivali i svodili račun tragičnih posledica bombardovanja i kraja rata na prostoru Kosova i Metohije, protest koji je započeo zbog enormnog povećanja cene vode u ovom bolivijskom gradu, pretvorio se u antiglobalistički otpor, a sukob koji je trajao godinu dana odneo je nekoliko života, kao i „poklon“ u vidu nekoliko stotina povređenih građana u oružanim sukobima. Poenta, ljudi su ustali, pobunili se i pobedili. Vlast je raskinula ugovor o privatizaciji.

Pre nekoliko godina Njujork Tajms pisao je i o siromašnoj meksičkoj državi Čijapas, odnosno o enormnom povećanju obolelih od dijabetesa u skrivenom planinskom gradiću San Kristobal. Takođe, stanovnici su svedočili da vodu sa česme imaju samo u jednom kratkom intervalu u toku dva dana, a da je ona toliko hlorisana da ju je nemoguće piti.

Gradić koji se nalazi u najkišnijem području Meksika, u kojem živi više domorodačkih plemena, našao se na udaru nakon izgradnje fabrike kompanije Koka Kola koja u svojoj proizvodnji koristi enormne količine pijaće vode za čije korišćenje je dobila dozvolu savezne vlade pre nekoliko decenija.

Kako je čiste pijaće vode vremenom bilo sve manje, porasla je upotreba Koka Kole, a onda su i drastične posledice oboljenja zabeležene studijom koja je vršena u periodu između 2013. i 2016. godine.

Rezultati su pokazali skok od 30 odsto obolelih od dijabetesa u ovom trogodišnjem razdoblju, a smrtnost uzrokovana ovom bolešću izbila je na drugo mesto, sa 3.000 preminulih godišnje, odmah nakon bolesti srca.

U ovom gradiću gazirana pića dostupnija su od obične vode, a generacije su odrastale u ovakvim okolnostima.

– Kada sam bio mali naš gradić bio je izolovan i nismo imali pristup brzoj i obrađenoj hrani, već se sve svodilo na jednostavnu i zaista zdraviju ishranu. Danas vidite decu koja umesto vode piju Koka Kolu. Trenutno dijabetes razara srednju i stariju generaciju, ali naša deca će biti sledeća – pre nekoliko godina je upozorio doktor iz jedne lokalne klinike.

coca cola slika
Foto: Diana Bagnoli

Stanovništvo je našlo krivca za nestašicu vode i erupciju dijabetesa na lokalu, a sve oči i nezadovoljstvo usmereno je na fabriku Koka Kole na obodu grada.

Fabrika je pre nekoliko decenija dobila saveznu dozvolu da koristi 300.000 galona vode dnevno, što je više od milion i 135 hiljada litara.

Početkom 2017. godine započeli su protestni marševi ka fabrici tražeći od države da istu hitno zatvori, ali je kompanija demantovala da ima bilo kakve veze sa nestašicom čiste pijaće vode, kao i sa uvećanjem broja obolelih od dijabetesa.

Oni su za nestašicu vode okrivili zvaničnike vlasti zbog, kako su rekli, povećane urbanizacije, lošeg planiranja i manjka vladinih investicija što je dovelo do kolapsa infrastrukture.

Političari i korporacije

Kompanija „Femsa“, u čijem je vlasništvu sporna fabrika, ekskluzivni je zastupnik Koka Kole za Meksiko i veliki deo Južne Amerike. Zanimljivo je istaći da je jedan od pređašnjih izvršnih direktora ove kompanije i predstavnika Koka Kole u ovoj zemlji i nekadašnji predsednik Meksika Visent Foks, koji je vladao od 2000. do 2006. godine.

Ovaj primer pokazuje kako je politika uvezana u omču krupnog kapitala, a da su narodi širom sveta samo deo globalne slagalice i potencijalno najveće žrtve tog partnerstva.

mexico presidente
Foto: Luis Acosta/Getty-AFP

Čijapas gaji taj antiglobalistički sentiment i u ovoj državi snažno je uporište protivnika sporazuma NAFTA, potpisanog između SAD-a, Kanade i Meksika još 1993. godine. Kompanija „Femsa“ je upravo zahvaljujući ovom sporazumu višestruko uvećala svoj profit, ali naravno na uštrb zdravlja i javnog dobra lokalnog stanovništva. Već sledeće godine su Zapatisti upali u San Kristobal, objavili rat vlastima i zapalili zgradu vlade.

Lokalni aktivisti, koji već nekoliko poslednjih godina organizuju proteste protiv kompanije „Femsa“, dodatno su besni jer osim što nemaju vodosnabdevanje, godinama slušaju, kako kažu, laži i manipulacije od strane direktora kompanije koja zapošljava oko 400 radnika i učestvuje u državnoj ekonomiji sa oko 200 miliona dolara.

Poznata je ta priča o stranim investitorima, radnim mestima i navodnom prosperitetu koju političari svih meridijana provlače kroz javnost. Naročito je ovakva obmana vidljiva u zemljama poput Bolivije, Meksika, Srbije i svih onih koje se nalaze, kako profesor Bakić lepo ume da kaže, „na periferiji svetskog kapitalizma“.

Mi smo moderne kolonije planirane za isisavanje svih potencijala i preostalih resursa kako bi visokorazvijena društva mogla da žive svoje visokorazvijene živote bez visokorazvijene empatije.

Nekada je sinonim za takvo poslovanje bila kompanija „Ist India“, dok danas tu sličnu recepturu koriste i druge korporacije koje posluju širom sveta.

San Kristobal godinama preživljava ono što je našem narodu tek sada polako otvorilo oči. Gde će sva ta planirana jalovišta koncentrovane sumporne kiseline, cijanida ili voda zatrovanih prilikom industrijske proizvodnje odlaziti i kako će se to odraziti na naše zdravlje?

Kanalizacioni otpad ističe direktno u vodotokove, bez ikakvog prečišćavanja, a stručnjaci su u rekama San Kristobala, u velikim količinama, pronašli tragove Ešerihije Koli i drugih infektivnih oboljenja.

Zbog povećanog nezadovoljstva lokalne zajednice, „Femsa“ je predložila da će izgraditi postrojenje za prečišćavanje kako bi osigurala da 500 porodica u ovoj oblasti ima čistu pijaću vodu. Umesto umirenja, ovaj plan je doveo do pojačavanja protesta zbog čega je projekat izgradnje zaustavljen.

– Nismo protiv postrojenja za prečišćavanje. Mi samo želimo da Vlada ispuni svoju obavezu i obezbedi pijaću vodu za svoje građane. Kako da dozvolimo Koka Koli da opere svoje grehe nakon toliko godina uzimanja vode iz San Kristobala? – upitao je Leon Avila, profesor na Interkulturalnom univerzitetu u Čijapasu, koji je predvodio proteste.

Morbidno zvuči koliko se kroz vreme ovo gazirano piće infiltriralo i u lokalnu kulturu, pa čak i verske zajednice. Neke verske grupe flašice Koka Kole koriste i u svojim obredima, pa čak i za samu molitvu.

coca cola slika 1
Foto: Diana Bagnoli

Neki pripadnici manjina koji se smatraju domorodcima čak veruju i u lekovita svojstva ovog gaziranog napitka. Jedna lokalka tvrdi da je njeno dete, koje je imalo problema sa povraćanjem, spašeno zahvaljujući Koka Koli. Lečenje njene ćerke sprovela je njena majka koja se bavi tradicionalnim lečenjem, takođe obolela od dijabetesa, a ove takozvane „soda ceremonije“ održava i praktikuje punih 40 godina.

Mnogi pripadnici ovih zajednica osetili su teške posledice konzumiranja gaziranih i veštački zašećerenih proizvoda jer njihovi organizmi nisu do tada imali susret i nisu navikli na takvu hranu ili piće. Odgovornost kompanije samim tim je još veća.

– Ishrana domorodaca prilično je jednostavna i kada je Koka Kola stigla, njihova tela jednostavno nisu bila pripremljena za nju – kazao je aktivista i misionar koji je nekoliko godina živeo zajedno sa ovim plemenima.

Zar nije konačno vreme da učimo iz tuđih iskustava?

Zamislite sada da ne govorimo o plemenima, kišnim prašumama i domorcima. Prebacimo priču na srpsko selo, na naše seljake, njihova brda, njive, pašnjake, livade, šume i čiste planinske reke.

Neko je uz dozvolu države zamislio da je rekama mesto u cevi, da su ta brda bogata zlatom i da je cijanid sasvim u redu i za pčele i za med sa Homolja, da je litijum razvojna šansa Loznice i cele doline Jadra.

Kompanije dobijaju dozvole za istraživanja ruda, voda i svih prirodnih bogatstava za koje ni ne znamo da ih posedujemo. Da li ih mi zaista posedujemo?

Drugi će istražiti, drugi će eksploatisati i u naš bušan budžet će navodno plaćati nekakve rudne rente.

Tako nam već prodaju našu vodu kao privatnu, a sutra kada potražnja bude višestruko uvećana i kada cena te iste vode poraste, mi ćemo se opet naći u nekakvom čudu.

Mi očigledno nemamo državu, a pomenuto bombardovanje je i konačno označilo potpuni poraz ideje suvereniteta Srbije.

Država postoji samo da prikuplja harač sitnoj raji koja je za to sveto ime davala glave svoje dece. Mi državu nemamo. Ona je rasprodata, data na korišćenje od 15 godina pa do neodređene beskonačnosti.

Ono što je jedina šansa da sutra, doba bez vode i zdrave hrane koje dolazi izuzetno brzo, sačekamo iole spremni zove se NAROD. Samo ljudi koji shvataju da su nas političari prodali, rasprodali našu zemlju, rentirali naše izvore i da planiraju od nas da naprave deponiju svih tih neokolonijalnih sila, takvi ljudi predstavljaju opasnost za planove koje finansiraju krupni kapitalisti.

marko risović protest
Foto: Marko Risović

Naši političari samo izvršavaju naloge ekonomskih supersila, ali i oni znaju da kada se i narod pita može biti vrlo napeto. Zato je važno da „znamo da ne damo“, važno je da svaki deo Srbije čuje za Rio Tinto, da čuje za Dandi, da čuje kako Koka Kola zajedno sa Pepsijem ima ogroman udeo na domaćem tržištu flaširanih voda i ko toči vodu sa naših izvora.

Situacija još uvek nije beznadežna, ali se pod hitno ova tema mora staviti u prvi plan jer to je budućnost koja je tu, iza ćoška, odmah posle pandemije. Deluje da ni za tu krizu nećemo biti spremni, ali je važno da se o tome govori i da nema mirnog prepuštanja zemlje, vode i vazduha. To je direktan udar na život. Ne neke grupe, niti nekih pojedinaca, već svih nas i tiče se naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Izvorni robovi su svoje lance jasno videli, a naših rešetki i katanaca mi vrlo često nismo svesni. Taj perfidniji narativ, to robovlasništvo ogrnuto u plašt ljudskih prava, prava radnika ili prava na izbor, polako bledi i ogoljeva se. To su gusari i banditi, otimači svega onoga što su vam deda i baba ostavili da uvek imate svest o tome da je postojao i život pre vas.

Svest da su neki krvarili, patili i preživeli raznorazne grozote da bi vi danas pomirljivo gledali kako ministri, premijeri ili predsednici rukovode državom kao da se radi o njihovoj dedovini. Rasprodaju ono što nije njihovo, potpisuju memorandume o razumevanju sa direktorima moćnih kompanija dok nemaju razumevanja o potrebama svojih ljudi.

Reče onaj čovek „malo će nas otrovati“. Mnogo su nas trovali, dezinformacijama, lažnim obećanjima i uveravanjima da je sve u najboljem redu i da smo lideri po svim parametrima. Dosta je. Borba za pijaću vodu, za zemlju i vazduh je u punom jeku.

Prelazak Zapada na zelenu tehnologiju ide preko naših leđa. Planovi postoje, samo ih mi videti nećemo. Ali više je nego jasno. Ne treba nam tabla i marker na Hepiju da bismo shvatili kolika smo kolonija. Pitanje je samo kada će robovi, ponovo, da ustanu i kažu – kraj.

Voda u Temerinu već 18 godina 100% neispravna

Čitajte Luftiku na Google vestima

Antonije Kosanović

Traži smisao u vreme besmisla, rečima potkradajući emocije.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

427 Shares
427 Shares
Share via
Copy link