Mnogi roditelji nesvesno čine stvari za koje veruju da pomažu njihovom detetu, a koje zapravo mogu da uspore razvoj govora.
Dobra namera, kada nije potkrepljena informacijama i razumevanjem razvojnih faza, često vodi ka obrascima ponašanja koji ometaju detetovu prirodnu potrebu i sposobnost da uči i govori.
Razumevanje ovih grešaka može napraviti ključnu razliku u govorno-jezičkom razvoju vašeg deteta.
Previše govorenja umesto deteta
Roditelji iz najbolje namere često previše „govore za dete“, umesto da mu daju priliku da pokuša da se izrazi samostalno. U želji da dete ne bude frustrirano ili da ga drugi bolje razumeju, roditelji počinju da anticipiraju njegove potrebe. Iako ovakvo ponašanje deluje brižno, ono detetu uskraćuje priliku da vežba komunikaciju i razvija govorni aparat.
Ako se i posle nekog vremena stanje ne popravi i smatrate da je vašem detetu potreban logoped Niš, Beograd i veći gradovi imaju veliki broj stručnjaka koji mogu pomoći da se proceni da li dete zaostaje u razvoju govora i kako da ga podržite kroz svakodnevne aktivnosti.
Stručno vođenje i savetovanje često daju rezultate već nakon nekoliko sesija, posebno kada se roditelji aktivno uključe u terapijski proces.
Preterana upotreba digitalnih uređaja
Jedan od glavnih savremenih faktora koji negativno utiče na razvoj govora jeste prekomerna upotreba televizora, telefona i tableta. Iako su mnogi sadržaji naizgled edukativni i prilagođeni deci, oni ne pružaju interakciju – što je ključna komponenta za razvoj jezika. Dete može da gleda omiljeni crtani film satima i da upije određene izraze, ali to ne znači da će ih koristiti u komunikaciji.
Govor se ne uči pasivnim slušanjem, već aktivnim učestvovanjem u dijalogu. Digitalna tehnologija i sadržaji su monološki, jednostrani – oni ne traže odgovor, ne postavljaju pitanja, ne menjaju ton u skladu sa detetovim reakcijama. Zbog toga se deca navikavaju na jednostavne, ponavljajuće obrasce i ne razvijaju sposobnost za kreativno izražavanje.
Pored toga, prekomerno izlaganje ekranima utiče i na pažnju, koncentraciju i slušno procesuiranje – sve što je neophodno za razumevanje jezika. Preporuka stručnjaka je da se deca mlađa od dve godine uopšte ne izlažu ekranima, dok starija deca treba da imaju ograničeno vreme i uvek uz prisustvo roditelja koji objašnjavaju, komentarišu i povezuju sadržaj sa stvarnim životom.
Umesto digitalne stimulacije, ponudite detetu interaktivnu igru, čitanje knjiga, razgovor tokom šetnje ili pripreme obroka. Upravo su ti svakodnevni trenuci najbolja prilika za razvijanje vokabulara i sposobnosti izražavanja.
Nedostatak stimulativne komunikacije u svakodnevici
Mnogi roditelji provedu mnogo vremena sa decom, ali bez istinske komunikacije. Biti fizički prisutan nije isto što i biti aktivno uključen. Ako je dete u vašem prisustvu, a vi ste zauzeti telefonom, kućnim poslovima ili gledanjem televizije, propuštate prilike za interakciju koje su ključne za govorni razvoj.
Dete uči govor tako što sluša odrasle, imitira, odgovara na pitanja, postavlja pitanja i reaguje na emocije. Ako mu to nije dostupno, razvoj govora može biti sporiji, jer jednostavno nema dovoljno inputa i prakse. Veoma je važno da u toku dana imate više trenutaka kada se posvećeno obraćate detetu – bez žurbe, bez ometanja.
Uključite dete u rutinske aktivnosti i koristite ih kao govorne podsticaje. Dok oblačite dete, pričajte o odeći. Dok perete sudove, opisujte šta radite. Postavljajte jednostavna pitanja, dajte detetu mogućnost izbora, pustite ga da dovrši rečenicu. Svaka reč, pitanje ili komentar doprinosi govorno-jezičkom razvoju.
Stimulativna komunikacija ne podrazumeva da stalno govorite, već da slušate, odgovarate i podstičete. Kada dete vidi da ga slušate i da cenite njegov pokušaj izražavanja, ono ima veću motivaciju da uči i govori.
Prerano etiketiranje i smanjenje očekivanja
Jedna od čestih nesvesnih grešaka je prerano etiketiranje deteta kao „stidljivog“, „lenjog“ ili „takvog po prirodi“. Roditelji izgovaraju ove rečenice ne razmišljajući da one mogu da oblikuju detetovu sliku o sebi i da smanje očekivanja kako sopstvena, tako i tuđa.
Ako često ponavljate da vaše dete „ne voli da priča“, „kasni kao i tata kad je bio mali“, „nije društven tip“, vi nesvesno šaljete poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo i da ne postoji potreba za promenom. Dete to vrlo brzo usvaja i počinje da izbegava govor, čak i kada ima kapaciteta da se izrazi.
Smanjena očekivanja često dovode do toga da se detetu ne nude novi izazovi. Ne postavljaju mu se pitanja, ne uključuje se u razgovor, ne očekuje se od njega da zatraži nešto ili da ispriča doživljaj. Na taj način mu se oduzima mogućnost da vežba i razvija svoje jezičke veštine.
Umesto da etiketirate, postavljajte realna, ali podsticajna očekivanja. Ohrabrite dete da se izrazi, čak i ako mu je teško. Pohvalite svaki pokušaj, ne samo tačnost izgovora. Uverite ga da ste uz njega i da imate poverenja u njegov napredak. Pozitivna atmosfera u kojoj se dete oseća sigurno i podržano ima ogroman uticaj na spremnost da govori i uči.
Roditelji imaju ključnu ulogu u govorno-jezičkom razvoju svog deteta. Nesvesne greške, koliko god bile vođene dobrom namerom, mogu usporiti ovaj proces.
Svesnim pristupom, uz podršku stručnjaka i aktivnu komunikaciju, možete stvoriti podsticajno okruženje u kojem će dete rasti, razvijati se i govoriti sa sigurnošću.
Dodaj komentar