Ljiljana je napisala nastavak Ćopićeve „Ježeve kućice“ i odličan je!

Književnik Branko Ćopić obeležio je detinjstvo mnogih generacija delom „Ježeva kućica“ koje je objavio 1957. godine. Čitateljka Ljiljana Babac iz Pakraca napisala je nastavak „Ježeve kućice“ i poslala ga portalu Zadovoljna.dnevnik.hr koji ga je objavio.

„Volim pisanje od detinjstva, ali se njime bavim iz hobija. Sudelujem na nagradnim takmičenjima i nedavno mi je pesma „Dan“ izašla u Prvoj zbirci pesama PS portala. Nastavak Ježeve kućice nastao je zbog velike ljubavi prema Branku Ćopiću i pisanju pesama za djecu. Nedostajalo mi je što današnja deca nemaju za lektiru Ježevu kućicu pa sam mislila da bi ovaj moj skromni nastavak to malo nadomestio“, kazala je Ljiljana za Zadovoljna.dnevnik.hr.

Njen tekst prenosimo u originalu.

JEŽEVA KUĆICA

SJETNI JEŽ

Ježurka Ježić opet je s nama,
zašto je tako pričat ću vama.
Vremena, eto, puno je prošlo
i nešto ježu na pamet došlo.
Nekoć je bio kod lisice Mice
i slasno jeo iz prepune žlice.
Red je da ponovi njezino djelo:
srdačan doček i ukusno jelo.
Zato on liji napiše pismo:
-Dugo se, sestro, vidjeli nismo!
Dođi kod mene u kuću malu,
dođi što prije, nastranu šalu.
Kućica moja – komadić raja!
Ista adresa :»Na kraju gaja«.
Kreni smjesta da stigneš što prije
jer se na peći večera grije!

SRETNA LISICA

Ježevo pismo, što ima se reći,
stiglo do lije u zekinoj vreći.
Lisica pismo stavlja do srca,
češlja si rep, od sreće puca.
Razmišlja tako, dok pudra njušku:
-Neće mi valjda servirati krušku?
Ma, zna jež dobro što lija voli:
pečenu gusku sa malo soli,
a može proći i divlja patka,
u tom slučaju nek` bude slatka.
Evo me ježu, stižem k’o strijela,
neka je samo prepuna zdjela!

ZIMA

Po šumi goloj sjeverac vije,
zlaćanom suncu oblak se smije.
Mješina tusta pahulje nosi,
inje bljeska u vilinskoj kosi.
Zima stiže!- najavljuju jasno
čupavo krzno i pero masno.
Žmirkaju oči, cvokoću zubi,
anđeo sna na počinak trubi.

SUSRET

Stigla je lisica na ježev prag:
-Uvijek si Ježurka bio mi drag!
Njuškicu tvoju sad ljubim cijelu,
no, dosta cmolje, prinesi zdjelu.
Al’ jež ne mrda dalje od praga.
-Slušaj lijo, ti jesi mi draga,
no još mi je draži moj lijepi dom,
pa sve što sad slijedi, bit će po mom.
-Lijepo te molim:-Stoj tu gdje jesi!
Sad hrpu snijega sa krzna stresi.
Ako te još zamoliti mogu;
sagni se dolje i obriši nogu.
Dugo sam redio, do sitnih sati,
u svakoj me bodlji reuma pati,
krečio zidove, namještaj slag’o,
glancao srebro i ostalo blago.
Tkao sam tepihe od suhog lista,
oprao prozore da se sve blista.
Stoga te lijo iskreno molim,
poštuj ono što najviše volim!
Lija u čudu podiže uha:
-O, ježu dragi da sam bar gluha!
Ta tvoja kuća opet me mori,
hvališ ju stalno k’o da su dvori.
Moja je kuća kamenog zida,
pa ni ja zbog nje baš nemam stida.

VJEVERICA

Vjeverica taj razgovor čula.
-Ježu, ta kuća k’o da je kula?!
Njome se šepuriš k’o neki pjetlić.
Ovo je stablo izdubio djetlić.
U njemu spavam i lješnjake brojim,
pa nikakvim zlatom ja ga ne bojim.

SRNA

I plaha srna u prolazu stala:
-Da kuću redim-nisam budala!
Razgrnem lišće gdje zemlja je bolja,
pa protegnem noge kol’ko me volja.
Sklopim oči i bezbrižno drijemam,
nije mi tijesno – zidova nemam.

SOVA

Iz mraka se javi i mudra sova:
-Ja sam od onih što nemaju krova.
Nikakvu kuću ja stvarno ne trebam,
sjedim na grani i lovinu vrebam.
A, redit’ kuću – to je preglupo,
ježiću dragi, baš si prolup’o!

JEŽEVO OBRAĆANJE

Ježurka malo naoštri igle:
-Što ste se, lude, na mene digle?!
Pa samo lijenčine, nosi ih vrag,
neće da očiste vlastiti prag.
Imati kuću, to je baš krasno,
dok shvatite to bit će vam kasno.
Nek’ svatko radi što ga je volja,
sretan mu put i široka polja!
Uđi lijo!- sad Ježurka viče- za
njihovu sudbu što nas se tiče!
Lisica se smjesta dade u trk,
cilj joj je, samo, omastiti brk.
Ozbiljno ona shvati zadatak,
primakne patku i otkine batak.
U zdravicu ježić podiže čašu:
-Za predivnu kuću i gozbu našu!
-Ježurka premili, nek’ je po tvom,
ti zaista imaš najljepši dom!
I dok oni, tako, po hrani liste,
družba ih gleda kroz prozore čiste.
-Znamo ježa, al’ lude li lije,
da joj se cijela šuma sad smije.
Hajdemo odavde! Muka nas hvata
od glupih kuća što imaju vrata.

KRAJ

Što dalje je bilo, svatko se sjeća?!
Družbu je, ludu, napustila sreća.
Našoj je vjevi, jadna ne bila,
srušila stablo motorna pila.
I ubogoj srni, dolje niz brijeg,
mekani ležaj, sav, zatrp’o snijeg.
Nesretnoj sovi, ljute li rane,
pozlilo naglo i pala je s grane.
Sad lutaju šumom- traže si dom,
a Ježurka, sretan, živi u svom.
Dok ledena zima okiva dan,
leži i tone u spokojan san.