Na današnji dan 1984. preminuo je Branko Ćopić. Pisac u čijim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata, zbog kojih je nosio i epitet tvorca “partizanske književnosti”, u jednom trenutku “etiketiran” je kao jeretik koji je “zaglibio u satiru”, kako je rekao Josip Broz Tito.
Nećemo vas previše zamarati podacim iz Ćopićeve biografije. Umesto toga, podsetićemo vas na čuveno pismo Ziji Dizdareviću, književniku ubijenom 1942. godine u logoru Jasenovac.
Za one koji ne znaju, radi se o uvodnom tekstu iz Ćopićevog romana “Bašta sljezove boje”.
U pismu-posveti svom ubijenom prijatelju Ziji Dizdareviću, Ćopić pominje i hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koga su 1943. ubili četnici, kao i bosanskog književnika Hasana Kikića, koji je takođe stradao tokom II svjetskog rata.
Dragi moj Zijo,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašni san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud.
Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčani kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli?
Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima.
Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima.
Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se.
Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak.
Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovom poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni ove druge nisam izmišljao, mrke ubice s ljudskim licima. O njima ne mogu i ne volim da pričam.
Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…
Dodaj komentar