Gde si, šta ima novo? Kad pijemo kafu?

Postoje ta neka pitanja koja postavljamo radi reda, bez želje da čujemo odgovor. Znate ono: gde si, šta si, kako si, šta ima novo, kad pijemo kafu? Šta bi bilo kada bismo govorili ono što stvarno mislimo: ne zanima me šta ima novo, jer ne znam ni šta je bilo staro.

Živimo užurbano, volimo prebrzo, oklijevamo premalo. Sve to za rezultat daje tipove ljudi koji vade kao kec iz rukava floskule zvane: “Obavezno se vidimo ovih dana” ili još famoznije: “Čujemo se”. Znate ono, kao kad nakon lošeg dejta kažete liku da ćete mu se javiti, a tek kasnije se ispostavi da nemate ni broj telefona. Ali, bitna je namjera, jer do realizacije ionako većinom ni kod koga ne dolazi. Svi mi danas živimo rastrgani između posla, porodice, emocija i razuma, na raskrsnici između toga da pođemo drugima i da se vratimo sebi. Kuda god krenuli, crveno svijetlo se upali, jer čini se uvijek nešto ispašta.

Ma koliko bezazlene obaveze imali tokom dana, svi se slažemo u jednom. Nekako se “nema kad”. Što i nije toliko loše u odnosu na to da se nađe vrijeme, ali ne nađe tema, jer u procesu multitaskinga u kojem zovete muža da vidite je li dijete ok, pišete poruke kolegama sa posla i produžavate parking, često se desi da zaboravite s kim sjedite uopšte na kafi. A onda i ta osoba shvati da je zaboravljena, vraćajući vama istom mjerom.

Znate ono, kao kad nakon lošeg dejta kažete liku da ćete mu se javiti, a tek kasnije se ispostavi da nemate ni broj telefona. Ali, bitna je namjera, jer do realizacije ionako većinom ni kod koga ne dolazi.

Umjesto da ljudima kažete kako vam nisu prioritetni u životu, vi često kažete kako se obavezno trebate vidjeti “ovih dana”. A termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe. U skladu s tim, za one koji su manje važni ni ne nađe. Ali potreba da se dopadamo mnogima veća je od one da budemo iskreni prema istima, a upravo radi toga dolazi do sindroma: “Gdje si, šta ima, kako si?”

Jedan od najbesmislenijih, ali zasigurno najučestalijih paketa pitanja jeste ovaj trio, koji se obično koristi u prolazu. U gradu, gužvi, ali i na društvenim mrežama. Odlično služi kao sredstvo za ispiranje savjesti, koja je poslije toga čista, jer ste eto pitali sve. U ovom paketu ne dolazi interesovanje za odgovor, jer je on, baš kao i upitana osoba nebitan. To je pitanje radi pitanja. Zamislite samo da vam neko na ulici na njega odgovori sa više od jedne prosto proširene rečenice. Pa vi biste u čudu okrenuli glavu i pogledali zbunjeno u čovjeka koji priča sam sa sobom nakon što ste prošli deset metara od njega.

Dakle, pitam te, ali ne odgovaraj, jer me zaista ne zanimaš.

Termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe.

“Užurbani tempo života. Stres i nemogućnost usklađivanja svakodnevnih obaveza stvorili su ogroman pritisak na savremenog čovjeka”. Česta je to formulacija u današnjim medijima, ali i vješta forma za pismenije objašnjenje trenutnog stanja. Ne možete stići, jer ste vi:

emancipovani

zaposleni

pod stresom i još vjenčani

Vjekovima prije ljudima je bilo takođe teško, ali nije bilo interneta. A on kako je došao, ljudima je život prisjeo. Nema se kad, a kad se ima, ne zna se, ne može. Hronični umor vlada svijetom i svi pored najbolje volje da izađu s nekim na kafu jednostavno ne mogu. Nakon osam sati posla, brige oko stvarnog životnog izazova, šta ručati, na red dođe ta kafa pod stavkom “ovih dana” i onda se zapitate:

Koliko ja znam tu osobu?

Je li mi bitna?

Šta ćemo pričati?

Koliko često je viđam?

Ako odgovori budu u okviru manje od godinu, nebitna i ne tako smislene teme, onda je sasvim jasno i što se ne viđate često. Samim tim i današnju kafu odgađate za nekad kad pronađete teme. Ali činjenica je da ih nema, kao što ih nema ni u pogrešnoj vezi u kojoj vi čekate godinama transformaciju ličnosti. Jednostavno je.