Magazin

U drugom danu škole shvatio sam da su deca poražena i mrtva, a ja još živ

Za sebe kaže da je influenser i profesor istorije, ali i da mu takva formulacija zvuči isuviše gordo. Mi smo ga upoznali kao blogera i autora Fejsbuk stranice “Divljak“, na kojoj objavljuje svoje kolumne o modernim društvenim pojavama. Jedan takav tekst dotiče se početka nove školske godine, po mnogo čemu drugačije od svih prethodnih.

Tekst prenosimo u celosti:

U drugom danu škole shvatio sam da su djeca poražena i mrtva, a ja još živ. To je najteže što sam doživio. Kada mrtvac živi, a živi su mrtvi.

Ipak, halapljivo, takav mrtav, osjetio sam zadovoljstvo dok sam hodao školskim hodnikom. Mene su šamarali u skoro svim razredima u osnovnoj školi; možda jedino ne kada sam bio osmi. Sada se učenici čine kao sardine kojima se dopušta da dišu, a zapravo su još gore zapakirani.

Od milijun zabrana i restrikcija ne držim se više niti jedne.

Učenici su dobili nove, svježe knjige. Uzeo sam jednu i mirisao ju.

Zvonilo je.

„Sjednite i uzmite knjige.“ Prislonio sam knjigu ispod nosa i udisao.

Sterilnost u nosu, bez svježine starog, arhaičnog papira, pametna ploča iza mojih leđa.

Djeca su pretila i nesposobna. Bio sam mršav, vitak, iako suhonjav, povjesničar nekoć; ali bilo je igre i neke mekoće traženja. Ovi su mrtvi ispred mene.

Sada, s 30 ak kilograma viška, bijednom profesorskom plaćom, propalim brakom vidim što će se dogoditi. U što će se pretvoriti kada su već mrtvi? Bit će to što jesu. Prazne paučine u previše toploj jeseni.

Saterali ste nas u učionice, samo da bi vaš zločinački kartel bio prikazan kao uspešan

Čitajte Luftiku na Google vestima

Redakcija

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

57 Shares
Share via
Copy link