Bio je jako star i umro je sam na gerijatrijskom odeljenju jednog staračkog doma. Iza njega su ostale smo bezvredne lične stravi, ili se barem tako činilo u početku…
Nakon njegove smrti, kada su sestre prolazile kroz ono malo stvari koje je Mak Filiser posedovao, pronašle su ovu pesmu, napisanu na papiru, čiji kvalitet i sadržaj su ih toliko impresionirali, da su kopije dostavljene svim zaposlenima.
Potom je jedna od sestara odnela svoju kopiju u Melburn, a odatle se pesma proširila po čitavom svetu – jednostavna, dirljiva i neverovatno potresna.
Ovo je originalni tekst pesme:
Cranky Old Man
What do you see nurses? … What do you see?
What are you thinking … when you’re looking at me?
A cranky old man, … not very wise,
Uncertain of habit … with faraway eyes?
Who dribbles his food … and makes no reply.
When you say in a loud voice … “I do wish you’d try!”
Who seems not to notice … the things that you do.
And forever is losing … A sock or shoe?
Who, resisting or not … lets you do as you will,
With bathing and feeding … The long day to fill?
Is that what you’re thinking? … Is that what you see?
Then open your eyes, nurse … you’re not looking at me.
I’ll tell you who I am … As I sit here so still,
As I do at your bidding, … as I eat at your will.
I’m a small child of Ten … with a father and mother,
Brothers and sisters … who love one another
A young boy of Sixteen … with wings on his feet
Dreaming that soon now … a lover he’ll meet.
A groom soon at Twenty … my heart gives a leap.
Remembering, the vows … that I promised to keep.
At Twenty-Five, now … I have young of my own.
Who need me to guide … And a secure happy home.
A man of Thirty … My young now grown fast,
Bound to each other … With ties that should last.
At Forty, my young sons … have grown and are gone,
But my woman is beside me … to see I don’t mourn.
At Fifty, once more, … Babies play ’round my knee,
Again, we know children … My loved one and me.
Dark days are upon me … My wife is now dead.
I look at the future … I shudder with dread.
For my young are all rearing … young of their own.
And I think of the years … And the love that I’ve known.
I’m now an old man … and nature is cruel.
It’s jest to make old age … look like a fool.
The body, it crumbles … grace and vigour, depart.
There is now a stone … where I once had a heart.
But inside this old carcass … A young man still dwells,
And now and again … my battered heart swells
I remember the joys … I remember the pain.
And I’m loving and living … life over again.
I think of the years, all too few … gone too fast.
And accept the stark fact … that nothing can last.
So open your eyes, people … open and see.
Not a cranky old man.
Look closer … see … ME!
A ovo je prevod:
Džangrizavi starac
Šta vidite sestre?… Šta vidite?
Šta mislite… kad gledate u mene? Džangrizavog starca… ne posebno mudrog,
Nesigurnog po navici… sa pogledom koji luta?
Kome hrana curi… a on ne odgovara,
Kada glasno kažete… volela bih da se potrudiš!
Koji naizgled ne primećuje… stvari koje činiš.
I koji uvek gubi… cipelu ili čarapu?
Koji, opirao se ili ne… pušta da radiš po volji,
Sa kupanjem i hranjenjem… da ispuniš dugi dan?
Da li to misliš?… Da li to vidiš?
Onda otvori oči sestro, jer ne gledaš u mene.
Reći ću ti ko sam… dok sedim ovde tako mirno.
Dok radim šta želiš… dok jedem po tvojoj volji.
Ja sam desetogodišnje dete… sa ocem i majkom,
Braćom i sestrama… koji vole jedni druge.
Mladić od šesnaest… sa krilima pod petama
Koji sanja da će uskoro… ljubav da spozna.
Mladoženja od skoro dvadeset… moje srce poskakuje.
Sećam se zakletve… koju sam obećao da ću održati.
Sa dvadeset i pet, sad… imam svoju decu.
Koja me trebaju da ih vodim… i srećan, topao dom obezbedim.
Čovek od trideset… Moja deca rastu brzo,
Vezani jedni za druge… vezama koje će da traju.
Sa četrdeset moji mladi sinovi… su odrasli i otišli,
Ali moja žena je pored mene… da osigura da ne žalim.
Sa pedeset, ponovo… bebe se igraju oko mojih kolena,
Ponovo znamo decu… ja i moja voljena.
Mračni dani su preda mnom… moja žena sad je mrtva.
Gledam u budućnost… i tresem se u strahu,
Pošto moja deca sada… imaju svoju decu.
I mislim o godinama… o ljubavi koju sam znao.
Sad sam star čovek… i priroda je okrutna.
Šala je učiniti da starost… izgleda budalasto.
Telo, ono se raspada… snaga i gracioznost, napuštaju me,
Samo kamen ostaje… tamo gde je nekad srce bilo.
Ali unutar ove stare lešine, mladić i dalje boravi.
I sa vremena na vreme… moje ranjeno srce naraste,
I sećam se radosti…i sećam se boli.
I volim i živim… život ispočetka.
Mislim na godine, premali ih je broj… koje su prošle prebrzo.
I prihvatam prostu činjenicu… da ništa ne može da traje.
Zato otvorite oči ljudi… otvorite i vidite.
Ne džangrizavi starac.
Pogledajte bliže… vidite… MENE!
Sledeći put kad sretnete stariju osobu koju biste otpisali, setite se ove pesme. Pokušajte da gledate dublje i vidite mladu dušu koja je skrivena u ostarelom telu.
Izvor: Objektiv
Dodaj komentar