Kolumne

Vučić Bošnjacima obećava miran san, plaši ih Šešeljem, a nasmejava Vacićem

dudic-vucic-priboj

Plašim se da snimak iz Priboja nije poznati i često neshvaćeni srpski crni humor. Biće da je ipak po sredi najgnusniji primitivizam, duh iz boce skovane u samom paklu i deo ponavljačke istorijske lekcije.

Slaviti rođenje deteta pesmom koja direktno asocira na klanje druge dece, na ubijanje bez milosti zbog različite vere ili bilo koje različitosti, morbida je koja prevazilazi i najcrnji humor.

Veselje uz stihove „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice“ nije smešno. Nije smešno ni lokalnom srpskom stanovništvu, a naročito ne muslimanskom življu kada znaju da ih pevaju srpski policajci zaduženi za njihovu bezbednost. Crni humor koji prerasta u crnohorornu ironičnu stvarnost.

Mediji uglavnom izveštavaju da su pevane nacionalističke pesme. Osuđuju naravno. Ali zašto su to nacionalističke pesme?

To nisu pesme već šovinističko arlaukanje ljudi bez sluha i estetike, to su stihovi potencijalno opasnih ljudi koji pozivaju na mržnju prema različitima, a opet toliko istima. Oni se vesele uz podlu asocijaciju na krv, nasilje i smrt. Smrt čitave jedne etničke grupe, svojih prvih komšija i ljudi za čiji miran san su zaduženi upravo oni i njihove kolege.

Rambo Amadeus je nedavno na rođendanu UNICEF-a govorio o toleranciji kao vrhunskom dostignuću ljudske civilizacije. Ne može se reći da naši narodi i narodnosti nemaju određene uspešne pomake ka ostvarenju ovog dostignuća, ali uvek se galama diže oko onih koji se svojim primerom trude da toleranciju obesmisle, obeshrabre i provuku kroz blato grobova naših starih, stradalih u međusobnom klanju zbog istih tih različitosti koje uz toleranciju dobijaju sasvim novu dimenziju. Verovali ili ne, uz ispravnu primenu ovog termina te različitosti počinju da se privlače.

Umesto da rođenja i sahrane obeležavamo uz osmehe i sreću, zajedno i zagrljeni, mi se separatišemo, naoružavamo mržnjom i čekamo pogodan trenutak da se zasladimo krvlju muslimana, pravoslavca ili katolika.

Ne shvatajući da na planeti nemamo bližega roda od komšije svoga, Srbin od Hrvata, Bošnjaka i ostale braće koja govore istim ili sličnim jezikom, ne preduzimajući adekvatne obrazovne, ali i kažnjive mere, mi zapravo kao društva svih ovih država tolerišemo ovakvo ponašanje uzdižući mržnju.

Iz takvih vrednosti nikada nijedan cvet nije iznikao, već od krvi zatrovanoj zemlji samo drveni sanduci niču. Pričaju na prozapadnim medijima da je ovo atmosfera koju državni vrh neguje i zaliva, a teško mi je u ovom slučaju da se ne složim sa takvom konstatacijom.

Čovek koji je nekada bio mladi vizionar Velike Srbije na uštrb malih svih ostalih, danas je pacifista koji pokušava da uveri sve te ostale da zaista mogu mirno da spavaju u Srbiji jer nije bitno da li se neko „zove Asmir ili Predrag“.

U normalnim društvima kojeg čine normalni, tolerantni i osvešćeni ljudski mozgovi ovo se ne bi ni dovodilo u pitanje. Zašto je meni Asmir više kriv nego Predrag? Zašto meni Asmir ne bi pomogao mnogo više i zašto me Predrag ne bi preveo žednog preko vode? Šta to meni garantuje da je Predrag meni bolji brat od Asmira?

Predsednik Vučić provodi vreme u Priboju kako bi u sklopu predizbornog ciklusa uverio svoje muslimanske birače da je on taj jedan jedini koji im garantuje lepe i mirne snove, dok ih istovremeno i gotovo svakodnevno preko nacionalnih frekvencija plaši Vojislavom Šešeljem i nasmejava Mišom Vacićem.

Predsednik je danas faktor mira i stabilnosti, koji je nekada bio faktor garanta sukoba u budućnosti. Nisu raščišćena posla na Balkanu i svako ko je pošten u svojim izjavama to ne može da ospori. Postoji realna opasnost da se krvoproliće ponovi, a sve zbog ovakvih bezumnih pojedinaca koji u grupi deluju poput krda štetočinskih divljih svinja, koje unište svaki kvalitetan zasad.

Dok političari svoje biračko telo drže u pripravnosti upravo takvim svinjskim grupisanjem, izjavama koje ne služe u svrhu dobra, nama običnim ljudima ne piše se dobro. Tolerancija je ta koja nam može izvući noge iz živog blata šovinizma, dezinfikovati nam dlanove i isprati pogane jezike.

Ne želim da mene, moju porodicu ili prijatelje neko negde mrzi zato što sam Srbin. To je van svake pameti. Živim da ne ugrozim drugoga, da pomognem kada mogu, da ne odmognem i ne otmem. Ne vidim zašto kog đavola Ante, Adljin ili Asmir, ne mogu sa Predragom popiti piće, slaviti rođenja ili slave, zašto bi se gledali preko nišana ili u odsjaju oštrice noža umesto preko kafanskih stolnjaka sa svim specijalitetima ovih naših predivnih prostora.

Lakše je u masi, u krdu, smrdi, al’ je toplo. A smrdi opako svaki put kada se pomene Srebrenica, Novi Pazar, Vukovar, Istok ili Jasenovac… Taj fokus na razlikama mora se jednom pomeriti na sve one stvari koje nas zbližavaju. Tolerancija jeste put i bez nje nema nade da ćemo ikada umeti i moći da slavimo dar života.

Jesu preduzete istražne radnje i mere protiv policajaca iz Priboja koji su osramotili i sebe i uniformu koju nose, ali tu problem ne završava. Završava u nama samima, u našoj duši i razumu koji mora prevladati nad izazovima zla. Prestaje onog trenutka kada pojedinci ujedinjeni u društvo za svoje vodilje izaberu vrline, a ne grehove. Razlike su ukras, a ne okovi čovekovi.

Živimo za ljubav, a ne mržnju.

Zašto je mene kao Srbina sramota zbog Srebrenice

Čitajte Luftiku na Google vestima

Antonije Kosanović

Traži smisao u vreme besmisla, rečima potkradajući emocije.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

128 Shares
128 Shares
Share via
Copy link